Ustavni sud s jedne strane te sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić s druge – dvije gadno zaraćene strane u slučaju predstečajne nagodbe Dalekovoda – zajednički su zapeli da pokažu kako lako hrvatski pravni sustav poprima obrise opasne tragikomedije. 

   Jasno da će se branša crnih toga na ovo nakostriješiti. Ali kakav bi se to eventualno drugačiji dojam mogao steći iz slučaja koji bi se bolje uklopio u Alana Forda, nego u praksu jedne ozbiljne članice EU?

U ovom se zapletu, naime, izdajnički razotkrilo nekoliko vrlo neugodnih stvari kojih se svaki iole pismeni građanin Hrvatske mora nasmrt prepasti, već ako ih gleda pojedinačno, a kamoli kumulativno. 

   Prvo, ovdje s nelagodom uočavamo to da je jedan sudac (Kolakušić) ustao protiv Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te paralelno zaustavio proceduru u Dalekovodu – saplevši se pritom o cijeli niz proceduralnih pogrešaka. Kome se da čitati, naći će ih sve u obrazloženju Ustavnog suda, zbog njih je Kolakušićeva mjera zastoja u postupku ukinuta. 

  Susrećemo se, dakle, s profilom suca koji se odvažio na vrlo riskantan korak u karijeri pri čemu mu se čak nije dalo niti pažljivije pročitati zakone premda je znao da će cijela ta stvar imati i velike posljedice i veliki medijski odjek.

Kakva je to poruka strankama koje sudjeluju u postupcima pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pred trgovačkim sudovima uopće i pred hrvatskim sudovima uopće, to nikome nije potrebno posebno tumačiti.

Kao što također nikome nije potrebno tumačiti da sudac poput Kolakušića, koji u slobodno vrijeme dovodi u svoj »studio« djevojke da bi ih snimao oskudno odjevene i u provokativnim pozama, ostavlja dojam osobe koja je tragično zalutala u sudački poziv. 

   Ali to je ipak manje važan dio ove priče. 

   Daleko gora stvar od toga je odluka Ustavnog suda da se smjesta mora nastaviti s predstečajnom nagodbom Dalekovoda i svima drugima iako Ustavni sud još nije odlučio je li zakon na temelju kojega se one provode u skladu s Ustavom ili ne.

Umjesto da su to pitanje riješili odmah kad se pojavilo, kao odgovorni ljudi kojima je na srcu hitnost zaštite javnog interesa, ustavni suci su se prvo dobro iskupali i nasunčali, da bi zatim nametnuli šizofrenu situaciju u kojoj će sudovi do daljnjega suditi po zakonu koji je možda neustavan.

I oko toga ih nimalo ne grize savjest iako će se niz predstečajnih postupaka već okončati dok se oni dogovore. 

   Što će se s tim nagodbama učiniti ako na koncu zakon bude proglašen neustavnim? 

   Hoće li one onda biti poništene pod cijenu stvaranja totalnog kaosa među sudionicima. Ili neće jer neće biti retroaktivne primjene zakona? Pa će onda neustavne nagodbe svejedno ostati na snazi? 

   Moguće je da se dobar dio javnosti više i ne čudi svemu ovome. Mnogi i mnogi građani iskusili su na svojoj koži sve divne čari našeg pravosudnog aparata, počevši od njegove upravo bezobrazne sporosti, do ponekad upadljive nestručnosti kadra, pa onda redom, i nadalje. 

   Ali strašno je to što javnost ipak očekuje da se stvari popravljaju. A onda shvati da od toga zapravo nema ništa.