– Šta se to, trafikant, epohalno otkrilo ili dogodilo, pa da mora doći do revizije povijesti? 

– A zašto pitaš? 

– Zato što vidim udarni naslov u Hrvatskom tjedniku: »Mora doći do revizije povijesti«. 

– Pročitaj i udarni podnaslov, pa će ti sve bit jasno! 

– »Ustaše su bili borci za pravdu, slobodu i opstanak naroda, neustrašivi poput američkih filmskih junaka…« Pa kakva to revizija povijesti treba bit? 

– Valjda takva u kojoj će pisat da su ustaše ustvari bili holivudski kaskaderi. 

– Daj, ne zajebavaj se! Ozbiljno te pitam. 

– Pitaj Nikolu Štedula koji propovijeda baš takvu reviziju! 

– Nikolu Štedula? Sto godina nisam čuo za njega. Šta su u Hrvatskom tjedniku uveli rubriku »Kucamo na vrata zaboravljenih asova«? 

– Koliko znam, nisu. 

– Pa kako su se onda sjetili Štedula? I šta on uopće radi? Nije vrag da će opet na izbore? 

– Mislim da neće, jer je duboko razočaran u hrvatski narod koji 3. siječnja 2000. nije glasao za njega i njegovog pulena Igora Štimca, već za Stipu Mesića i »bivše Jugoslavene i komuniste«. Tad je skužio da s narodom nešto nije u redu, ali je unatoč tome časno podnio ostavku na mjesto predsjednika Nacionalne demokratske stranke. Na njegovu žalost, ostavka nije prihvaćena. 

– Postoji li uopće ta stranka? 

– Ne postoji. 

– Onda su Štedula garant trznuli zbog tužbe koju je još 1999. podnio protiv Josipa Perkovića kao nalogodavca atentata što ga je na njega izvršio Sindičić? 

– E vidiš, nisu. Nećeš vjerovat, ali predstavili su nam ga kao književnika.

– A šta je napisao? 

– Kažu da je skupa sa suprugom Shirley Helen stvorio »senzacionalno književno djelo koje je izvorno objavljeno 1978. u SAD-u na engleskom jeziku«, a sada ga imamo čast i zadovoljstvo čitat i u hrvatskom izdanju, na hrvatskom jeziku. 

– Koje senzacionalno književno djelo? Šta mu je izašla recenzija u New Yorkeru, pa u njoj piše da je to senzacionalno? 

– Nije on to, tudume, pisao za New Yorker, već za djecu naših iseljenika u Americi i Australiji. 

– Šta je napisao? »Čudnovate zgode ustaše Hlapića«? 

– »Pustolovno-patriotski roman o borbi ustaške gerile protiv Titove Jugoslavije neposredno nakon II. svjetskog rata« pod naslovom »Križar ili Duh slobode« u kojemu su – kako veli njegov hrvatski nakladnik – »s jedne strane naši dečki, a to su borci s križićem na bluzi, bivši ustaše i domobrani, koji se bore za domovinu i slobodu, a s druge pripadnici okupatorskog režima«. 

– A koji mu je »naš dečko« nakladnik? Onaj veteran što je neki dan završio u novinama zato što je preko student-servisa zaposlio djevojku od 18 godina da pretipkava rukopise o Domovinskom ratu, pa joj uvalio svoj erotski roman, a onda na silu i svoju slinavu jezičinu?

– Ma ne taj. »Naš dečko« je negdašnji nadaleko poznati partijski sekretar. 

– Znači: »pripadnik okupatorskog režima«? A šta je njega privuklo takvoj dječjoj literaturi? 

– To što su, kako kaže, »uloge zamijenjene«, pa mu je to »literarno svježe, a politički provokativno«. 

– Šta mu je literarno svježe? To što sad i djeca mogu čitat da je bio »pripadnik okupatorskog režima«? 

– To što su »dobri momci križari, a loši Titovi vojnici i milicajci«. Veli: »Da u romanu nema ničeg drugog, bilo bi dovoljno da se ‘Križara’ nazove inovativnim i privlačnim.« 

– A zamisli koliko bi mu tek inovativno i privlačno bilo da je netko senzacionalan napisao pustolovno-patriotski roman u kojem su ustaše u Jasenovcu »dobri momci«, a zatočenici obični nitkovi koji ni »Malu Floramye« ne znaju otpjevat kako dragi Bog, uprava logora i tisućljetna hrvatska kultura zapovijedaju! 

– Zašto sad izmišljaš nešto što beletrist Štedul nikada ne bi napisao?! 

– Kako ti znaš da on i u Jasenovcu ne bi prepoznao hrabrost ustaša nalik onoj kakvu su pokazivali američki vojnici u holivudskim filmovima? 

– Tako što sam pročitao intervju u kojemu hrvatski pustolovni pisac Nikola Štedul kaže da mu je »potpuno neshvatljivo Pavelićevo prihvaćanje najnehumanijih i zločinačkih nacističkih ratnih zakona, čime je i samoga sebe i dio svojih sljedbenika svrstao u ratne zločince, a našu narodnu sudbinu zapečatio za narednih pedeset godina«, ali da se zbog »njegovih katastrofalnih pogrješaka ne smije zanijekati pozitivna uloga ustaškog pokreta«.

– A zašto onda nije napisao pustolovni roman o ustašama koji su bili »borci za pravdu, slobodu i opstanak naroda« protiv zločinačkog ustaškog režima na čelu s ratnim zločincem Antom Pavelićem? 

– Zato što to ne bi bio pustolovni nego pustosnovni roman. 

– To ti nije nikakav argument. Romanopisac ima pravo napisat sve što mu mašta dopušta. 

– Ne kažem ja da nema, ali jebeš sad roman… 

– Zašto psuješ i zašto roman spolno općiš? 

– Zato što mi nešto govori da bi literat Štedul to svoje stvaralačko pravo na nesputanost mašte radije iskoristio pišući reviziju hrvatske povijesti!