Umro je Mirko Kovač, jedan od rijetkih koji su se odmah, i prije no što je ubijanje počelo, javno suprotstavili nasilju i zlu što je cijelu bivšu Jugoslaviju upropastilo za buduća desetljeća. Da ni retka nije napisao, ostao bi vrijedan sjećanja ispunjenog poštovanjem, jer je njegova gesta iz prosinca 1991. – selidba iz grada agresije u grad žrtve – od onih koje ulijevaju smisao riječima »dostojanstvo« ili »ljudska čast«. Taj je Kovačev odlazak, neovisno o svakoj njegovoj knjizi, i osvijetlio i osvjetlao sve one stotine tisuća anonimnih odlazaka iz Srbije, a kasnije i iz Hrvatske i iz Bosne, koji nisu imali ništa s pomanjkanjem novca, ali jesu s s gađenjem i stidom zbog vlastite zemlje i njezinih vlasti; uz ključan dodatni znak moralne veličine, kojim se Kovač, naprosto, preselio k »neprijatelju«. Nije Kovač otišao u Beč, poput Bogdana Bogdanovića – pri čemu ne umanjujemo dostojanstvo »ukletoga neimara« – niti je zašutio u Beogradu, poput Radomira Konstantinovića, koji je rezignirao tek kada se sve pokazalo izgubljenim. On je »otišao Tuđmanu«, učinio dakle ono što je njegova vlastita zemlja službeno smatrala najvećom, nepodnošljivom izdajom. A to je čin hrabre moralnosti kojemu Kovačeva književnost oduvijek nezasluženo zasjenjuje veličinu. 

  Sam Kovač s tim se uvjerenjem ne bi složio. Napisao je kako se »piscu može priznati hrabrost, ali za njega je najveće priznanje umijeće«. Razumljivo: istinskome je književniku jezik važniji od stvarnosti, jer su pisci snažnije od ostalih svjesni kako stvarnost bez jezika – ne postoji. No za svakodnevicu, za ovaj kaos pragmatike u kojemu se svak za se hrve oko manje patnje i više smisla, hrabrost je važnija od igre književne spretnosti. Priznaje to posredno i Kovač, kada kaže da je priznanje umijeća najvažnije »za pisca«, ne za sve. Razumno, dakle, prihvaća da svak ima pravo na vlastitu hijerarhiju vrijednosti, u kojoj hrabrost suprotstavljanja zlu može biti važnija od lijepih rečenica. 

   Za tu drukčiju hijerarhiju pisci bi morali biti naročito osjetljivi. Jer pisac, htio-ne htio, nije samo čovjek koji piše, nego arbitar koji prisvaja pravo prosuđivati o moralu i o ljudima, ovlašćujući time čitatelja da i od autora očekuje životnu i ljudsku dosljednost. »Usuđuješ se pisati, i zato živi dostojanstveno i hrabro«, neizrečeni je moralni zahtjev svakome tko piše, sviđalo mu se to ili ne. 

  Ali rijetki ga poštuju. Kovač je od takvih. Armije beskičmenjaka odvajkada ispisuju hrpe »literarnih« pohvala silnicima, prodajući riječi i povjerenje čitatelja za plaćicu i toplinu gomile; Kovač je odbacio cijeli svoj bogati život da sačuva vlastitu riječ i time naše pravo da čitamo – i živimo – s povjerenjem. Zato je Kovač važan i onima koji za lijepu rečenicu ne mare, ali im može biti do čestita čovjeka i pristojnih vremena: pokazao je da se hrabar biti može, i mora usprkos svemu. A čestitost i hrabrost važniji su od književnosti: njih da je više, manje bi bilo ubijenih. Utoliko je preminuli pisac važniji od vlastitoga djela: književnost nam samo pomaže da pamtimo velikoga Mirka Kovača.