Široj javnosti malo poznati Božo Petrov, 33-godišnji psihijatar koji je na lokalnim izborima potukao vječnog Stipu Gabrića Jamba i izborio mjesto gradonačelnika Metkovića, srezao je plaće i tako postao vijest dana. 

   Novopečeni političar Petrov ostvario je time jedno od obećanja koja su njegovoj listi donijela pobjedu. Sebi i svojim pročelnicima oduzeo je po trećinu, a drugima ostavio samo po jednu simboličku kunu za mjesec dana rada. 

   Metković je dužan oko 13 milijuna kuna, skoro polovinu godišnjeg proračuna. Zato Metkovci hvale svoga novoga gradonačelnika i poručuju svim političarima u državi da bi se morali ugledati u njihovoga momka. A drugi ga uzimaju za primjer, pa su lokalni mediji u Osijeku odmah podboli svoju vlast pitanjem kada će se oni ugledati u Metković. 

  Nema nikakve sumnje da su mladog Petrova pogonili najčasniji motivi kad je odlučio da će sjeći plaće, isto kao i nestranačkog gradonačelnika Đurđevca Željka Lackovića koji je također drastično intervenirao u sva primanja, ili Stipu Petrinu u Primoštenu, gdje on i svi vijećnici konstantno rade volonterski. 

   No da će to spasiti grad od propadanja, to je, na žalost, isuviše naivno očekivanje. 

   Povici da se političarima snize primanja postali su ipak opće mjesto ekonomske krize, krize morala i krize političkih institucija ne samo u Hrvatskoj, ali ovdje naročito. 

   Smanjite sebi plaće, viče se prema Markovom trgu na sindikalnim skupovima i na prosvjedima. Ovdje je jako rašireno mišljenje da bi političari, a s njima i suci i administracija, trebali raditi za minimalan novac, a još bolje potpuno zabadava, jer bi to valjda bio jedini pravovaljani dokaz da rade za opće dobro i u interesu građana. 

   Kad god se iznose kakve kritike na račun ministara, Sabora, župana i Predsjednika Republike, već u drugoj rečenici na tapetu su njihove plaće. Koliko god da imaju, većina uvijek misli da zarađuju previše. 

   Sebi ste izglasali tolika primanja, a narod kopa po kontejnerima, jedan je od tih efektnih populističkih motiva koje uvijek viđamo na transparentima. 

  Iz toga proizlazi da bi u Hrvatskoj sve krenulo nabolje samo kad bi neki svemogući zakon odredio da se plaće političkih predstavnika barem prepolove i da im se po kazni još ukinu dnevnice, prijevoz i plaćeni smještaj. 

   No netko bi ljudima jednom trebao otvoreno reći da ta priča o plaćama, sve u svemu, nije osobito inteligentna. Jer kakav će se to profil kadrova otimati za odgovorne, visokostručne i javnosti izložene poslove ako ta mjesta nisu barem adekvatno plaćena? 

   Jasno da nitko normalan ne bi podržao kad bi saborski zastupnici, na primjer, primali plaće u brojkama koje običan čovjek ne zna ni izgovoriti. Ili kad bi gradonečelnik grada koji dotira država sebi isplaćivao po pet hiljada eura mjesečno. 

   Ali toga u stvarnosti nigdje ni nema, a ako negdje ima, onda ćemo o tome uskoro čitati kao o skandalu. 

   Plaće u politici kod nas ne bodu u oči iako će, naravno, po logici stvari, najodgovornije funkcije uvijek biti plaćene znatno više nego radnica na blagajni, bankarski službenik za pultom i vozač autobusa. 

   A posve je drugo pitanje je li netko ovim ili onim dužnosnicima vlasti zadovoljan ili nije. No taj se problem rješava na izborima, a ne zahtjevima da nespobni pristanu raditi džabe.