Dobro je da je faza traktorske diplomacije između seljaka i Vlade konačno završena. 

   Dobro je da se dodatni novci nisu uspjeli izmusti od države postavljanjem barikada na prometnice i ucjenama. 

   Dobro da je policija spriječila seljake da zatvore granične prijelaze i da je u nedjelju blokirala traktorsku kolonu koja je krenula prema Zagrebu, postupajući u oba slučaja staloženo i profesionalno. 

   I dobro je da se odustalo od bedastoća kao što je taj takozvani križni put do glavnoga grada na koji su se iz protesta planirale otputiti supruge poljoprivrednika odjevene u žalobnu crninu. 

   OK. A sada, pamet u glavu. 

   I to bi trebala biti čvrsta preporuka za obje strane. 

  Što se tiče sela i seljaka, stvari, naime, doista stoje loše. Ali ta situacija, pod broj jedan, traži da oni preispitaju sami sebe, ozbiljno i odgovorno, odnosno da dobro razmisle što će sve učiniti kao poduzetnici da bi sutra mogli uspješnije poslovati i bolje zarađivati. 

   To je njihov posao da se sami bitno bolje organiziraju umjesto da stalno optužuju sve druge da im kopaju jamu pod nogama. 

   Jer, osnovali su komoru, ali njome nisu zadovoljni, a još nema ni spomena o tome da bi osnovali svoju banku. Žale se da preprodavači u inozemstvu skupo prodaju njihovu jeftino otkupljenu robu, ali zašto je onda ne prodaju sami? Žele dobiti simpatije javnosti jadikovkama da se hrana uvozi, a oni propadaju. Ali nijedan trgovac ne bi uvozio hranu da je ovdje ima dovoljno i da naša obično nije puno skuplja. Pa kod nas je osnovna kultura pšenica, a grah se uvozi iz Mijanmara. 

   Prema tome, prostor je ogroman i uglavnom neiskorišten, samo se mora puno misliti i raditi. 

   A što se tiče vlasti, što prije je potrebno sjesti sa seljacima, sada bez ucjena i optužbi, mirno i u dobroj vjeri, i vidjeti kakva treba biti hrvatska agrarna politika, što treba mijenjati i kako se sustav može popraviti. 

  Ministar Jakovina dobro se držao za vrijeme ovih prosvjeda. Ali oni su sada prošli, a problemi su ostali. Na neke je i sam ukazivao dok je sa seljačkim vođama potezao konop pred TV kamerama. Ali on nije na čelu resora zato da govori o problemima, nego da ih rješava i eliminira. Možda je, dakle, potrebna temeljita revizija poticaja. Bolja kontrola trošenja državnih sredstava? Novi kriteriji za raspodjelu? Možda široka edukacija poljoprivrednika? Širenje uspješnih ideja iz EU? A vjerojatno sve to i još štošta drugo. 

   Nema nikakvog smisla da ministar javno kritizira one seljake koji grabe ogromne poticaje da bi kupovali mercedese i vikendice kad je on zadužen da to spriječi. 

   Jer istina je da će danas-sutra doteći ovamo još nešto dodatnoga novca za poljoprivredu iz fondova EU i neki će sretnici u to ime moći podići čaše. 

   Ali, u principu, od filozofije mužnje poticaja neće biti velike sreće ako se poljoprivreda ne modernizira i ako se kvalitetom i konkurentnom cijenom ne izbori za bolje pozicije na tržištu. 

   Od toga sreće, kako vidimo, nije bilo ni do sada jer seljaci stalno kukaju, a tolike su milijarde javnoga novca već beskorisno ulivene u kazan. Negdje drugo su, dakle, glavna rješenja, a ne u poticajima. A blokade i ucjene neće otkloniti ni jednu jedinu neuralgičnu točku ove branše koja, izgleda, mora prvo sama sazriti da bi joj bilo bolje.