Evo ih i opet. Ali u Hrvatskoj smo se na to navikli kao magare na batine. Da stanoviti broj seljaka u ovo doba ne organizira blokade prometnica, kolovoz kod nas ne bi bio kolovoz. Tek kad jedne večeri u osmom mjesecu ugledaš u dnevniku skupe, budžetski dotirane traktore prepriječene na cestama – onda smiješ biti siguran u kalendar i u nepomućenu kolotečinu procesa unutar sunčevog sustava. 

   Možeš preskočiti godišnji odmor jer nemaš para, pa ništa. Mogu otkazati sinjsku Alku, neće propasti svijet. Progutalo bi se nekako čak i da se Vela Gospa malo pomakne naprijed ili natrag. 

   Ali kakav je to kolovoz ako traktori svjetskih marki nisu izašli na asfalt i ako ljutiti seljački vođe ne zazivaju pred kamerama sigurnu smrt hrvatske poljoprivrede u slučaju da im država odbije dati više novca te glad i opću pogibelj stanovništva. 

   Zato mi je jučer čak palo na pamet da gurnem u novine svoj lanjski tekst o toj kolovoškoj problematici, pa da fino kidnem u šetnju, ali sam se prepala da me ne uhvate. 

   Jer svake godine gledamo reprizu te iste rutinske predstave na stalno istu temu, ništa se ne mijenja, možeš slobodno ponoviti sve što je vrijedilo prošlog ljeta jer to isto vrijedi i danas. 

  Na dnevnom redu seljačkih prosvjeda ponavljaju se uvijek identične stvari, kao na kućnom savjetu kad počne sezona grijanja. To su otkupna cijena pšenice i iznosi državnih poticaja. 

   Dojadilo je to, brate, i bogu i ljudima. 

   Uvijek isto iznuđivanje hitnih sastanaka s vrhom države. Isti apsurdni zahtjevi da vlada naredi privatnim otkupljivačima koliko moraju platiti za žito i ostalo što već seljaci prodaju. Ultimatumi da se isplate i dodatni milijuni kroz sustav državnih apanaža. I prijetnje da će zauvijek prestati s proizvodnjom. 

   Nekad voze traktore u Zagreb. Ove godine ministrovu kuću mora čuvati policija jer je javljeno da će mu pod nos istovariti šleper stajskog gnojiva, pa je to ipak jedan novitet. 

   Čovjek koji ne živi u Hrvatskoj povjerovao bi da iza svega ovoga stoji veliki i strašni zulum po leđima seljaka. Ali ako nisi odavde, nećeš ni shvatiti. Ni one prošle prosvjede, a ni ovaj aktualni na kojem su, kao i ranijih godina, najbješnji oni koji su se na subvencijama nemilo obogatili. 

  Jer ako je našim poljoprivrednicima već isplaćena kompletna svota poticaja za 2013., koja je usvojena u okviru za sve štedljivijeg državnog proračuna za ovu godinu, onda je stvarno vrlo teško proniknuti u logiku koja i dalje zahtijeva još i još. Iako više nema i oni to dobro znaju, i zato im ne može biti ni od kakve koristi da razgovaraju s premijerom osobno, ni s predsjednikom Europske komisije, ni s Angelom Merkel. Više, naprosto, nema. A ono čega nema nitko im niti može dati, niti, uostalom, i treba. 

   A da ne govorimo o tome kako se teško solidarizirati sa seljačkom galamom iz pozicije ostalih poreznih obveznika, koji su svih ovih godina morali zaraditi sve te silne milijarde koje su otišle na subvencije za poljoprivredu – što pravim seljacima, što lažnima. Pri čemu njih nitko nije pitao kako je njima usred ove krize. Kakvih oni imaju problema. Jesu li u stanju platiti sve te poreze. Ima li za njih posla? I jesu li njihova djeca zbrinuta. 

   Bilo bi, dakle, pristojno da se dečki malo saberu.