Nisam siguran je li Zoran Milanović popevši se na kninsku pozornicu dok su počinjale salve zvižduka diskretno namignuo upravo Anti Gotovini, ali njih dvojica obilježili su i učinili još vrelijim ovaj 5. kolovoza.

   Šteta što su naši kremljolozi izumrli, ali da se obratilo više pažnje na sliku nego na ton, onda bi možda netko primijetio tko to 18 godina nakon »Oluje« stoji u prvom redu na kninskoj tvrđavi dok branitelji dižu hrvatski stijeg. Predsjednik Sabora, predsjednik Republike, premijer, predsjednik najveće oporbene stranke, umirovljeni generali Gotovina, Čermak, Markač… Protokol je kao odijelo, ne čini čovjeka ali ostavlja dojam. Ovo je skrojeno po mjeri europske, mirnodopske Hrvatske, one koja je rat ostavila povijesti i okrenula se budućnosti. 

   Arlaukanje kojim se želi zaustaviti vrijeme i vratiti nas u prošlost, krik je i bijes onih kojih ne znaju što bi s uljudbom i koji ne mogu bez pećine. Njih je uzalud pokušavati urazumiti, beskorisno ih je uvjeravati riječima i nepotrebno privoditi drugi dan zbog remećenja javnog reda i mira. Baš kao što se nije rodio onaj koji će im objasniti da su zviždeći Zoranu Milanoviću zviždali i Anti Gotovini, da nisu kleli i vrijeđali samo premijera već i hrvatsku državu, da Dan pobjede ne može biti ni crveni, ni crni, ni plavi, već samo crven-bijeli-plavi, kao i barjak koji su svi oni koji predstavljaju suvremenu Hrvatsku podigli u Kninu. 

  Inkvizicija prema Milanoviću, a idolatrija prema Gotovini nije pala na plodno tlo, jer svi oni koji u premijeru vide izdajnika, a u generalu novog Oca nacije, pogubno griješe. Naprosto, njih dvojica nisu antipodi, suparnici, a kamoli, što bi neki htjeli, neprijatelji. Naprotiv, koliko god bili svjetonazorski, obiteljski i generacijski različiti, Milanović i Gotovina dijele istu strast kada treba ostvariti vlastite ideale. Možda je baš zato premijer namignuo generalu izlazeći pred gnjevni puk, znajući što ga čeka i pokazavši da ga nitko i ništa ne može uplašiti. 

   Njegova Oluja za razliku od Gotovinine nije blitzkrieg, ali njegov je govor odlučnošću i snagom vođe podsjetio na generalovo obraćanje časnicima neposredno nakon što je Knin oslobođen 1995. godine, u trenutku kada su upravo oni skloni dizanju desnice u zrak prijetili vratiti nas u kameno doba. Tada su počinjeni zločini koji nisu kažnjeni i umalo su Gotovinu stajali glave u Haagu, a danas se nabacuje blatom na Milanovića dok propovijeda isto što i on tada: mržnjom i zloćom prema nikome! 

  Ove je godine Zoran Milanović bio omrznuta, a Ante Gotovina omiljena ličnost jedne proslave koja bi trebala prevladati podjele i postati prioritetnim nacionalnim blagdanom. Nakon što je već svojim prvim nastupom nakon povratka iz Haaga razočarao ostrašćene desničare koji su mislili da će se staviti na njihovo čelo i povesti državni udar, Gotovina je preskačući Čavoglave i odlazeći u Sinj s premijerom navukao i gnjev onih koji su ga tamo očekivali. Po svemu sudeći, ove je nedjelje Ante Gotovina trebao biti jedini govornik u Kninu, što je politički mudro preskočio kako ne bi izazivao haško tužiteljstvo koje još uvijek može tražiti reviziju postupka. Tako je u neku ruku i on krivac za Milanovićeve muke, no nastavi li ovako, tko zna, možda će i njemu sljedeće godine zviždati oni koji su ove žudili da ga dotaknu. 

   I dok mnogi nagađaju hoće li razumijevanje njega i Milanovića prerasti u prijateljstvo, za Hrvatsku je od toga mnogo važnije da joj više ne trebaju očevi, dovoljni su i ovakvi sinovi nacije.