Mnoge pristojne građane jučer je neugodno iznenedilo kad su vidjeli kako je predsjednik Hrvatske vlade brutalno izviždan u Kninu, na uzvišenoj nacionalnoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. 

   Milanoviću su cijelo vrijeme toliko fućkali da su televizijski i radijski tonmajstori morali jako izblendati tu bučnu podlogu kako bi se čulo što premijer uopće govori. 

   Neki su mu usto “junački” dovikivali da je đubre, zločinac i majmun. 

   A krajnje je neobično da je on tu zaglušnu dernjavu podjario rekavši to da se ovu našu državu branilo časno, po pravilima rata. S puno srca i malo oružja. Da je taj put bio ispravan put. I da je očit dokaz da je, nakon Oluje, ovdje izgrađena demokratska zemlja u kakvoj ljudi žele živjeti to što se izbjeglice u Hrvatsku vraćaju. A u BiH ne, u Srbiju ne i na Kosovo ne. 

   Znači, Milanovićevo svečarsko obraćanje publici – to su svi mogli čuti – bilo je lijepo, ugodno i nekonfliktno. Puno poštovanja za hrvatske borce, ratne zapovjednike i za politiku koja im je u doba rata bila nadređena. Svaka kontroverza bila je pristojno izbjegnuta, svaki prigovor diskretno prešućen. 

   I onda bi, naravno, čovjek sebi želio razjasniti zbog čega su Milanoviću tako krvnički zviždali. I što je k tome još nagnalo taj jedan posebni soj kninskih domoljubnih slavljenika, posve neopterećenih ikakvim kućnim odgojem, da hrvatskog premijera, bez ikakvoga krzmanja – čak nazovu najobičnijim đubretom. 

   Njegov govor, kako smo već utvrdili, svakako nije mogao biti razlog ni povod za taj razulareni i prostački bijes. 

   Ali što je onda ako nije to? 

  E pa publiku koja se okupila u Kninu moglo je ogorčiti to što je Milanović dao izručiti međunarodnoj pravdi slavne hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, koji su tek 16. studenog prošle godine napokon ipak oslobođeni svih optužbi na Haaškom sudu. 

   Ali, uuuuuups, to nisu bili Zoran Milanović, ni SDP, niti itko od koalicijskih partnera ove njegove vlade. Nego oni drugi, čiji se aktualni čelnik Karamarko jučer ponosno ustobočio u prvom redu na kninskoj misi za domovinu. 

   Prema tome nije ni to. Ali zašto je onda upravo Milanović počašćen epitetima “majmuna”, “zločinca” i besprizornog tipa na koga se zviždi i arlauče kao da je vlast oteo vojnim pučem ili kakvom ogavnom izbornom megaprijevarom? 

   Hm, da. Moguće bi bilo da je zviždače, recimo, ozlojedilo to što je Milanović, dok su tisuće običnih građana ratovali i ginuli za hrvatsku slobodu, rasprodao svojim adlatusima trifrtalja države u pretvorbi i privatizaciji. Pa su politički podobni tajkuni, s rukom na svome nježnome srcu, dograbili sve što se moglo od nacionalnog bogatstva i strpali zanavijek sve te milijune u privatne džepove. A branitelje, bivše radnike te pretvorene ekonomije, zanavijek ostavili bez posla i kruha. 

  Ali čekaj, čekaj. Nije ni to. Dovraga. Jerbo privatizator nije bio Milanović, a ni Račan, njegov prethodnik u smislu sljedništva i pravne odgovornosti. Nego je to bio taj drugi za koga ovi slavljenici i dalje glasaju. Pa su se zato jučer i okupili u prvim redovima da Milanovića bolje pljunu u čelo. 

   Jasno da nije dobio po repu zbog nečega što je rekao, ni zbog nečega što je zgriješio. Nego zato što je predsjednik SDP-a. Crveni. Pa su se crni naprosto organizirali da mu zapapre.