I Europska središnja banka i američki Federal Reserve imaju sličan zadatak: pomoći da se pokrene gospodarski rast koji je stradao uslijed globalne krize i pucanja financijskog balona. Zašto je, dakle, jedna od dviju velikih središnjih banaka, ova američka, već gotovo pri kraju svoje misije, budući da je u SAD-u nezaposlenost pala na podnošljivu razinu i sva je prilika da se američko gospodarstvo, uza sve probleme koje ima, ipak oporavlja, dok drugoj središnjoj banci, ovoj iz eurozone, to nikako ne polazi za rukom?

Guverner Feda Ben Bernanke signalizira polako popuštanje monetarne ekspanzije, iako se podizanje ključnih stopa ne očekuje sve dok u središnjoj banci ne budu bili u potpunosti sigurni da monetarni zaokret više ne može poremetiti tek uhvaćeni rast. Eurozona međutim još ne uspijeva uhvatiti gospodarski zamah, unatoč činjenici što je središnja banka ključne stope spustila na minimum. Najveći problem Europe danas – nezaposlenost, samo se produbljuje. 

  Dvije institucije bitno se naime razlikuju i u ciljevima i u okruženju unutar kojeg djeluju. Kao prvo, Fedu je lakše jer je njegov dolar glavna rezervna svjetska valuta pa je javni dug uvijek utrživ i konvertibilan. Nadalje, dok je Fedu prvi i osnovni cilj povećanje zaposlenosti, ECB prije svega mora misliti na stabilnost cijena. Dok Fed djeluje na području koje je fiskalno i ekonomski relativno homogeno, valutno područje eurozone daleko je od optimalnog: članice dijele valutu iako su ekonomski, prije svega fiskalno, dosta neusklađene. Nameću se zajednički ciljevi, teži se istim limitima i kriterijima, međutim, na političkom planu sve to teško i sporo prolazi, pa se gubi dragocjeno vrijeme, a onda i povjerenje u europske institucije, kao i u sam euro.

Najveća je naravno razlika u tome kako dvije središnje banke djeluju, odnosno kako shvaćaju što monetarna politika uopće jest i koja je njena osnovna nit vodilja. Pritom je, upravo suprotno uvriježenom shvaćanju, ova američka više intervencionistička, jer tamo središnja banka može kupovati državni i korporativni dug, ubacujući tako izravno novac u gospodarstvo. ECB pak djeluje tek u prvoj monetarnoj iteraciji, onoj koja utječe na cijenu novca u samom financijskom sektoru, a kako će ga i kome taj sektor dalje plasirati, na to ECB ne može utjecati jer se u tržišne odluke poslovnih banaka ne želi miješati. 

  Financijska potpora realnom sektoru ovisi dakle prije svega o procjeni banaka, a najnoviji podaci iz eurozone govore da je kreditiranje i dalje u padu. To onda opet pojačava pritisak na središnju banku da dodatno spusti ključni kamatnjak koji tako teži nuli, no opet bez jamstva da će jeftin novac dospjeti do poduzetnika kojima svaki promil kamate nešto znači. U monetarnoj teoriji investicije su korelirane s cijenom novca, ali i s ekonomskim očekivanjima, pri čemu deflatorna očekivanja realnu kamatu povećavaju, a inflatorna smanjuju. Recesija tako lovi vlastiti rep.

Hrvatska pak monetarna politika godinama govori kako je fiskus na potezu. Sada fiskalna politika pokušava nešto napraviti, međutim, monetarna kao da je uzela »godišnji odmor«, i to ne samo onaj sezonskog karaktera. A visoka stopa nenaplativih kredita, neutrživih kolaterala i drugih problema koji slijede iz ekonomije koja pada, prijete da stabilnost nagrizu iznutra, ukazujući na to da baš i nema vremena za odmaranje.