Ako Zdravko Mamić ima samo bijednih 11.000 kuna plaće onda baš i nije platio tako silno veliki porez hrvatskoj džavi prema kojoj gaji tako neizmjernu ljubav. Jest da on misli kako Dinamo spada u 5 najvećih tvrtki u državi i jedan nogometni klub poistovjećuje sa samim sobom tako da i Dinamov porez poistovjećuje sa svojim, a svaki, pa i najmanji napad ili kritiku na sebe doživljava napadom na Dinamo i obrnuto. Zato u svom posljednjem medijskom cirkusu na otvorenoj sceni traži od države da Dinamo, odnosno njega, zaštite od huligana zbog kojih UEFA navodno prijeti prvo financijskom kaznom, a onda i prisilnim pražnjenjem jedne tribine na Maksimiru. Zato što skandiraju Mamiću i nazivaju ga pederom, ciganom, a spominju se počesto artikala iz wc školjke i kojekavih drugih uvreda. Nije ni ugodno ni ljepo sve to slušati, ali je to tako na tribini od kad je svijeta i vijeka. Tu još uvijek ima najmanje cenzure, nema verbalno nedodirljivih i zaštićenih, što god tko mislio o tome. 

   Paradoks svoje vrste jest da zaštitu od huligana traži čovjek, koji je kao nitko prije njega, u javni govor uveo klasični huliganski riječnik, psovki i uvreda. Ne postoji niti jedna druga javna osoba koja se može mjeriti s Mamićem bilo da dolazi iz politike, sporta, estrade, umjetnosti, medija ili bilo koje druge javne djelatnosti. Nitko nema tako širok popis filmića na internetu kao on i nitko nije sabrao tako bogatu kolekciju pljuvanja i psovanja po svemu i svačemu. Čovjek koji se ne libi na svojim nadaleko čuvenim pressicama reći u lice novinaru da je vucibatina i iskompleksirana spodoba, kao i da mu se povraća čim ga vidi, danas traži zaštitu od huliganskog ponašanja. Čovjek koji je na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu rekao da ima pouzdane informacije o tome kako novinari Nacionala svaki dan puše jedan drugom ispod stola, sad se osjeća progonjen, neshvaćen i povrijeđen. 

  A bilo mu je sve u najboljem redu kad je brojio krvna zrnca Željka Jovanovića, jer je eto nažalost i jedan Srbin ministar u hrvatskoj Vladi. Kad je za Božić pred tv kamerama nazivao novinara mučkim đubrem to je bilo kulturno i civilizirano ponašanje. Jednako kao i kad je današnjeg prijatelja Štimca kočijaškim nadvikivanjem nazivao razbojnikom na nelegalnoj skupštini HNS-a za koju nikakvih ozbiljnih sankcija nije bilo niti će ih biti. Koliko je puta jebavao mater ovima ili onima teško je i nabrojiti, ali jest opservirao kako homoseksualci ne mogu igrati nogomet, jer su nogometaši ratnici bez straha i mane, pa je logično kako ih on više vidi kao baletane, slikare, umjetnike… Samo mu smeta kad njemu, koji bi krvi i džigerice dao za Dinamo i Hrvatsku, netko viče da je peder, kad mu na zidovima ispisuju uvredljive grafite. I zato traži zaštitu. 

   Ipak, dijelom je Mamić u pravu kad se sprda sa Zoranom Milanovićem i Željkom Jovanovićem, jer su se u ove dvije godine oni doista pokazali apsolutno nesposobnim i nedoraslim u kontekstu rješavanja sukoba raznoraznih interesa jednog nogometnog menadžera, koji sebe poistovjećuje s jednim nogometnim klubom. U močvari je ipak daleko lakše zaplivati nego je isušiti. Zato je i posljednji vapaj navodno jadnog i šikaniranju izloženog Mamića, kojeg nema tko obraniti od huligana, unaprijed osuđen na neuspjeh. 

  U predvečerje utakmice Rijeke i Dinama, koja bi možda na terenu mogla najaviti postupnu promjenu snaga u hrvatskom nogometu, sigurno je samo da će se Mamić sa svih tribina naslušati raznoraznih uvreda na svoj račun. Huliganizam? Možda i jest, ali je isto tako činjenica da nitko na stadionu neće skandirati ništa što već nije izrekao i sam Mamić u sabranim djelima svog prostačkog opusa. Zbog toga Mamića ne treba žaliti. Tibine su samo ogledalo njegova ponašanja i bumerang huliganizma, koji se vraća u lice originalnom vlasniku i idejnom začetniku.