Cijena je 62,5 kune. Mjesečno. U nju je uključen i novi mobitel. Za većinu hrvatskih obitelji ovo zvuči kao odličan posao. Malo tko od nas na omiljenim igračkama sprži mjesečno manje od gore navedene svote (plus trošak aparata).

U stvarnosti, radi se o odličnom poslu. Dobra ideja nastala još u vrijeme Vlade Jadranke Kosor – da se objedini nabava mobilnih usluga za sva državna tijela – što je odmah 2011. godine donijelo, jasno, mnogo jeftiniju krajnju cijenu nego da je svako tijelo ugovor sklapalo zasebno, nastavljena je i nakon isteka dvogodišnjeg ugovora.

Dakle, 2013. godine, nova vlast je, kako radi i svaka firma i svaki korisnik kad im stari ugovor istekne, išla u sklapanje novog i, kako se na kraju pokazalo, još jeftinijeg posla (cca 20 posto nego 2011.). Ako treba primjer za racionalno raspolaganje državnim novcem – ne treba ići dalje od ovoga.

Ali, to je u stvarnosti.

U medijskoj Hrvatskoj, međutim, s tim da se ovo “medijskoj” (za razliku od vremena kad je Ivica Račan skovao tu sintagmu iziritiran sve većim senzacionalizmom u domaćem novinarstvu, a koje je u desetljeću koje je uslijedilo dodatno nemjerljivo potonulo), ne odnosni samo na masovne, već i na društvene mreže, priča o “nabavci mobitela” je dodatni dokaz bahatosti, rastrošnosti i odnarođenosti političke vlasti.

Koliko god ovo nekom neupućenom izgledalo čudno, zapravo je riječ o sasvim logičnom razvoju događaja. Masovni mediji, dakle novine i televizije (radijske stanice su uglavnom pretvorene u 24/7 verzije jukeboxa, s povremenim vijestima čije se trajanje mjeri u sekundama), imaju tri masna i često međusobno isprepletena razloga zašto priču o mobitelima prikazuju kao odvratnu prevaru političara, s tim da se sintagma “političar” odavno koristi kao psovka.

Prvo, istinitost i relevantnost informacije odavno nisu nikakvo mjerilo kod razmišljanja o objavi: najbitnije je da priča bude podloga za atraktivan naslov i za barem “klik” na webu, ako već ne i sedam kuna na kiosku. U toj konkurenciji priča o Vladinom dobrom poslu nema nikakve šanse pred naslovom tipa “Banski dvori troše 16 milijuna kuna na nove mobitele”.

Drugo, dio medija iz političko-ideoloških razloga (između ostalih) žudi za odlaskom “ljevičarske” vlasti. Stvarnost je i tu neželjen gost; traži se samo nešto kao bi se čim efektnije “oderalo komunjare”. Idealan primjer je pisanje o turističkoj sezoni: unatoč tome što su podaci o dolascima gostiju u srpnju bili nepotpuni išlo se na priču o “propasti sezone”, a kad je, vikend poslije, cestama došla horda turista, e onda su se naslovi slagali u stilu “ima ih, ali malo troše”. Zanimljivo će biti dalje pratiti razvoj priče o turističkoj sezoni, jer slutim da bi se uskoro mogao pojaviti naslov tipa: “ima ih, troše, ali su ružni i bučni”. Ili nešto slično…

Naposlijetku, treći razlog zbog kojeg stvarnost loše kotira kod domaćih medija je – lova. Odnosno, dugovi prema državi koje Slavko Linić baš i ne voli tolerirati. Pa je onda svaka informacija, ili “informacija”, vrijedna isključivo onoliko koliko se može ocrniti i “nesposobnu” vlast i ministra financija. Jasno, i u ovom odnosu snaga, priča o “bacanju milijuna na pametne mobitele dok je narod gladan” je jedina poželjna interpretacija.

Naravno, građani temeljito izmoreni petogodišnjom krizom (koja, čini se, ipak pomalo posustaje), ratama kredita, smanjenjem plaća, gubitkom posla, i svih svakodenvnih “radosti” kojima su izloženi, nemaju previše strpljenja ni volje za racionalan i smiren pristup stvarnosti. Uostalom, mediji ih već godinama tretiraju opsjenama. “Oni” bacaju naše milijune na gluposti, banda lopovska, svi su isti i slične ocjene masovno prate skoro svaki potez vlasti po društvenim mrežama, proširujući tako osnovicu iziritiranih, demotiviranih i bijesnih birača, savršeno prepariranih da daju glas prvom prodavaču magle koji naiđe na bijelom konju kao pronositelj “poštenja”, “narodnih vrijednosti” i odijuma prema “političarima”.

Sve ovo savršeno je predvidiv razvoj situacije u državi s produženom ekonomskom krizom, još uvijek lelujavim demokratskim institucijama i destruiranim medijima zapelim u viru “restrukturiranja” i “banalizacije”. No, činjenica da je bilo predividivo ne znači da je manje opasno.

I još manje znači da treba odustati od ukazivanja na tu dosadnjikavu, neklikabilnu i atraktivnog naslova teško vrijednu pojavu, na onu, kako li se zove, stvarnost.