Stvara li se u Hrvatskoj Syriza, samo za razliku od Grčke i tamošnje koalicije lijevih radikalnih stranaka, neprincipijelna koalicija ujedinjena na platformi protiv praktički svakog bitnijeg prijedloga Vlade? I ima li u tom društvu netko tko može postati naš Alexis Tsipras? 

   Nažalost, pitanje je retoričko, jer s druge strane nitko se ni ne trudi artikulirati ideje i prijedloge za izlazak iz krize, niti formulirati ciljeve svoje političke borbe. A ono što je najgore, nitko nema ni približno potencijala grčkog pokreta i njezinog čelnika koje i globalno uvažavaju.

U ovoj našoj društvenoj kakofoniji najbitnije je dignuti buku i galamu ne sagledavajući ni što se predlaže, a kamoli saslušati argumente, te potom pozvati da se odluka donese na referendumu. 

   Inkvizicijske metode i povratak u 19. stoljeće rigidnih snaga koje pokušavaju instrumentalizirati zdravstveni odgoj i svjetonazorski raskol kada su pitanja seksualnosti posrijedi, mogu biti i očekivani jer njihovi favoriti nisu ništa u stanju učiniti izvan ideologije i ideoloških podjela.

A tako se izbori ne dobijaju. Ako su ustavne promjene za nečije mozgove prebrze, a radi se o osam riječi, kako je to premijer ironizirao, imat će osam tjedana za njihovo sricanje iako HDZ već sada najavljuje da će najesen za njih dići ruku. 

Ali, pitanje monetizacije autocesta postaje prava enigma, štoviše mjerom domoljublja i nacionalnih interesa za koje valja i ratovati! Razumljiva je briga i aktivnosti sindikata i tamošnjih zaposlenika za ARZ i HAC, jer im o raspletu ovise radna mjesta i budućnost.

Da se čuda ipak događaju, potvrdili su poslodavci koji su prvi puta u novijoj cestarskoj povijesti stali uz radnike tražeći primjenu neposredne demokracije i za sebe! Mediji svemu tome dodaju par euforičnih izjava i poneku manje ili više pouzdanu anketu u kojoj se građani Hrvatske uvjerljivom većinom protive monetizaciji, i eto ti ustanka. I tako autoceste postanu Vukovar, oni koji ih »prodaju« neprijatelji, oni koji ih ne daju »branitelji«! 

   A zna se tko je obranio Hrvatsku. Ali zna se i tko je Hrvatsku najviše zadužio za autoceste: HDZ dok je bio na vlasti 4,23 milijarde eura, SDP 1,54. Zna se i da krediti cestarskih tvrtki nisu služili samo za izgradnju autocesta, pa se ARZ 2007. zadužio za 200 milijuna eura koji su završili u državnom proračunu.

U što su utrošeni? U deseterostruko skuplje farbanje tunela? U kupovanje sindikata, državnih zaposlenika i umirovljenika, jer je bila izborna godina? Pitajte onog koji ih je spiskao, Bika Koji Sjedi u Remetincu. 

I što to dajemo u najam jer više ne možemo plaćati ni kamatu, dok glavnica stoji? Od svog trotračnog asfalta koji posjedujemo, po kriterijima prosječnog dnevnog prometa isplative su samo dionice Zagreb – Lipovac i Rijeka – Zagreb jer jedino njima prođe više od 15 tisuća vozila.

I što nude oni koji bi ratovali za autoceste? Ništa. Da država koja se u proteklom desetljeću pokazala lošim gospodarom, to radi i dalje i zadužuje se dok svi zajedno ne bankrotiramo. 

   I to je ta razlika izmeđi Syrize i naših tzv. radikala koja je svjesna radikalne stvarnosti i predlaže radikalne mjere, uključujući i pravednu rekapitulaciju grčkog vanjskog duga, a ne pušku ili status quo. 

   Oprostite što spominjem Grčku u usporedbi s Hrvatskom, a da prije ovog teksta nije održan referendum o tom pitanju.