Dobre se, blagotvorne neke stvari, u pravilu dogode posve slučajno. Recimo, onda kad ste u kvartu u kojem svi putevi vode u samo jedan kafić. Odeš popiti kavu, a nađeš se za stolom u društvu Nicole Kwiatkowski. Prvi put je vidiš, ali ti se čini da sve o njoj znaš, makar da nemaš kredit u famoznim švicarcima. Znaš je, kako i ne bi kad je, kako pišu tiskovine, 42-godišnja odvjetnica udruge Franak ta koja je, zajedno s kolegom Nikšom Valjalom, odvjetnikom društva Potrošač, ušla u povijest hrvatskog pravosuđa. 

   I premda stojiš pred ženom koja je »ušla u povijest«, prvo što upada u oči je njena ljepota. Nicole Kwiatkowski je jednostavno lijepa žena. Nema tu šminke, ni skupe dizajnerske odjeće što je članice pravnih timova velikih tvrtki nose naokolo po cijeli dan, baš kao da ne žive život već film; nema lažnog blještavila, ali ima neke iskonske ženstvenosti, privlačnosti, nekog zgodnog nehaja i neopterećenosti s modnim i estetskim terorom koji nas je toliko pokvario, da »običnu« neku ljepotu, i kad je vidimo, ne znamo prepoznati. 

   »Sigurno je sve to dio nekog promišljenog imidža«, promisliš u djeliću sekunde, prije nego se kvaran ugrizeš za jezik. 

   A opet, odvjetnica je to koja je preko noći postala slavna. Sva joj se vrata sada otvaraju. Vjerovati kako će sad iz nje prokuljati golema ambicija, kako će skočiti poput divlje zvijeri i zgrabiti priliku života, kako će u tren iz jednostavne svijetloplave haljine ući i Chanel kostimić, posve je lako. Zašto bi, svega mu, ona bila drugačija od nas!? Tu mora biti nešto u pozadini. 

  Kresanje krila

Taj čas, međutim, baš kao da društvu za stolom čita misli, Nicole Kwiatkowski kazuje: »Nisam tipična odvjetnica, priznajem. Svakog si jutra podrežem krila i borim s odvjetničkom taštinom. Nije lako. Neću lagati pa reći da sve ovo ne utječe na mene, naravno da utječe. Ipak, moj mi je privatni život jako drag i ne bih voljela prevelike promjene – ne želim biti odvjetnica koja radi po cijeli dan i ima puno novca.« 

   »Meni je moj život, ovakav kakav je, drag«, rečenica je koja ostaje u pameti. Povijest očito pišu veliki, mali ljudi, a filmovi Franka Capre možda ipak nisu tek puka celuloidna bajka. Dobro, možda i ipak, katkada pobjeđuje. Vjerovati u to, makar na tren, nakon slučajnog susreta s Nicole Kwiatkowski bilo je lako i dobro. 

   Samo, nismo mi narod koji voli sebi kresati krila. Radije ih silom jutrom pumpali, uvjeravali silom odraz u ogledalu da smo bogom dani. A od onih koji paze na to da su čvrsto nogama na zemlji i da su u najboljem smislu ljudi, činit ćemo silom redikule, čudake, može i bezveznjake, luzere. 

   Radovan Dobronić, sudac koji je donio povijesnu presudu u slučaju Franak, ne vodeći previše računa da ga »napada« kompletan bankarski sustav, vozi Škodu Yeti. Piše to jedna naša uvažena tiskovina. Pišu i to da je Škoda Yeti suca Dobronića propisno parkirana. I da živi s mamom, da mu je teta svirala harfu. I da nije podložan pritiscima i na njega nitko nema utjecaja. On je, zaključuje se uz ostalo, valjda zbog Škode, mame i harfe, relikt prošlosti. A da je relikt, ilustrira se i podatkom da nije razvio ni društvenu ni političku mrežu. On je, lijepo piše između redova, čudak kakvog se treba kloniti. Jer, ne može nego biti čudak onaj koji parkira tako da ostane mjesta i za druge, koji dolazi na posao na vrijeme, koji ne zabušava na pauzama, koji cijeni i sebe i druge toliko da im se u živote ne miješa, koji karijeru ne gradi preko razgranate mreže. Taj nije naša ciljana publika, pa kad mu već ne možemo naći nešto grozno, kakav razvrat i ovisnost, evo mu sad nek’ se javno zna da vozi Škodu i živi s mamom! Jer, zašto bi i on bio drugačiji od nas?! 

   Sudac Dobronić i odvjetnica Kwiatkowski čuvaju svoj mali svijet iz posve sebičnih razloga, svjesni činjenice da sve ovo što nam se nameće kao ispravno i kao uspjeh, jednostavno nije dobro. 

   Krila, primjerice, nema namjeru kresati notorni glavni ravnatelj HRT-a. Onaj kojeg se slavilo kao vrsnog menadžera i vrijednog društveno političkog radnika, čovjek za kojeg se valjda podrazumijeva da ne živi s majkom i da vozi nešto bjesnije od Škode Yeti, jest, eto, i onaj koji rasteže i tumači zakone kako mu drago. Uzme što mu koristi, ignorira što mu ne paše. Imovinu ne prijavljuje, a i zašto bi, kad je jedino važno da birano društvo njemu sličnih, koji su ga tu gdje je i instalirali, zna s čime barata. Dizati se jutrom pa bez pokrića širiti krila, takvima se čini i lako i logično, baš kao što im se lako čini s, nazovi vrha, pljuckati po svemu što ima mjeru, i ima dostojanstvo. 

  Ukinuti kao ljudi

Nisu, na žalost, ti i takvi, posve sami za sve to krivi. Sami smo ih kreirali. Stvorili smo ravnatelja, ali i, primjerice, Stipu Gabrića Jambu, da bi onda uredno plaćali šest tona mesa pojedenih(!?) za reprezentacije u godinu i pol dana, da bi plaćali gradskim dužnosnicima iPhone 5 koje sad ne žele vratiti, da bi službeni vozač u službeno vozilo mogao tankati goriva u vrijednosti tisuću kuna na dan! Sve to da bi imali našeg čovjeka na terenu, taman da ga se zvrcne kad zaškripi, kad treba zaposliti koga, kad treba pozajmica. Mi ga zvrcnemo, njemu rastu krila. 

   Politički mandati, čelna mjesta u javnim tvrtkama, lokalna vlast, mali ekran, špica i Markov trg. Red bull ti dođe k’o višak. Uvezana družina svoj ego hrani tako što se ulančani tapšu po ramenu. Zato će Radman u svakoj verziji priče proći dobro. Vrana vrani oči jednostavno ne kopa. 

   Ukinuti smo kao ljudi, piše Mirjana Karanović u tekstu što ga prenosi i portal lupiga.com. 

   – Na djelu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriteriji osobni i materijalni interesi, u kojem ima mjesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ‘ko živ, ‘ko mrtav! Tako smo i mi danas – ‘ko živ, ‘ko mrtav. Tko će da otplati kredite, tko neće, kome će uzeti stan, tko će ostati bez posla, tko će završiti na ulici… Ne zna se što će biti! Sada država ima užasno veliku moć, i jedino što možete je da budete anarhist, ali to ne vodi ničemu, piše. 

   Kaže i kako oni nezavisni, ničiji, nemaju veliku šansu – za funkcije i velike karijere biraju se pripadnici moćnih klanova. I piše kako nam se valja odrediti naspram vlastitih života. To nam je jedini izlaz. 

   Nicole Kwiatkowski je to, čini se, odavna shvatila, a njeno skromno priznanje da se bori s vlastitim egom svako jutro nanovo, vraća nadu. Možda baš otud ona ljepota. I tko zna, možda je Frank Capra zbilja snimao filmove po motivima iz života, jer je vidio da velike stvari rade mali ljudi. Šteta je jedino što se ljudstvo koje nas vodi odgajalo na nekim posve drugim filmovima.