Kada bi trebalo pronaći metaforu za najnoviji obrat u Egiptu vjerojatno bi mu najbolje pristajala ona s kamenčićem bačenim u more nakon kojeg valovi nikako da se smire.

Tako nekako, samo u potencijalno orkanskim razmjerima, uzburkala su egipatska zbivanja svoju zemlju, dalje i bliže susjedstvo, islamističke političke doktrine… sve je to u ovom trenutku u ozbiljnom propitkivanju, no prvi će udar po svoj prilici osjetiti međunarodni islamistički pokret.

Neuspješnost egipatskog Muslimanskog bratstva, koje se u svega godinu dana vladavine uspjelo zamjeriti ogromnoj većini građana – nije razumijelo da su na izborima pobijedili kako bi promijenili režim, a ne uspostavili novi – te vojni udar s kojim su nakon najbrojnijih demonstracija ikada održanih u Egiptu, maknuti s vlasti, lekcija je od koje se još dugo neće oporaviti dijelovi tog pokreta u Gazi, Tunisu, Jordanu, Siriji, Maroku…

U kojoj je to mjeri ozbiljan udarac pokretu koji ima za cilj demokratskim sredstvima ustanoviti islamsku državu, najbolje je pokazala reakcija turskog premijera Erdogana. Bijes s kojim se obrušio na egipatske generale i način na koji se zauzeo za svrgnutog Morsija bio je koliko očekivan od osobe poznate po burnim reakcijama, toliko i za političara neočekivano iskren.

Turski islamistički pokret kao najstariji i najuspješniji među sličnim pokretima imao je najveći utjecaj na zbivanja prije i poslije Arapskog proljeća što je očito podiglo razinu očekivanja među pripadnicima njegove elite. Je li se već vidio kao neprikosnoveni lider muslimanskog svijeta ili je naprosto previše emotivan, tek nakon neuspjeha u procjeni sa Sirijom, a potom i suočavanja sa naraslim sekularističkim pokretom u Turskoj, Erdganu je Morsijev krah očito bio kap previše. Nije pomogla ni intervencija ministar Davutoglua, koji je donekle ublažio premijera kazavši kako bi za »egipatsku stabilnost bilo najuputnije što hitnije sazvati nove izbore«. Iako nije bilo ni riječi o zahtjevu da se Morsi vrati u predsjedničku fotelju što je gromoglasno zahtjevao premijer, ništa više nije moglo prikriti strah koji Erdogan očito ima pred mogućnošću snaženja turskih sekularista. 

Vjerojatno već vidi da je upitan i plan prema kojem bi on na slijedećim izborima bio izabran za predsjednika države sa daleko većim ovlastima nego ih danas ima Gul. Erdoganu sigurno nije moglo biti drago ni koliko se razvoju događaja u Egiptu obradovao njegov ljuti neprijatelj Al-Asad, pa ni s koliko su spremnosti njegovi saveznici u Saudijskoj Arabiji i zaljevskim dinastijama pozdravili promjene u Kairu. No, to je posve razumljivo jer dok bi se moglo reći da modernom Sulejmanu padaju šanse da zasjedne na svoj bliskoistočni tron, arapskim monarhijama opcije rastu. Snažno Muslimansko bratstvo je dovodilo u pitanje njihovu legitimnosti, pa su Morsijev pad doživjele s velikim olakšanje.

No, i one mogu očekivati jedan od zaostalih valova, ako ništa, a ono posredno, jer realna je opasnost da će neuspjeh umjerenih islamista radikalizirati njegove razočarane pripadnike diljem Bliskog istoka. To će biti ozbiljan problem i za širu međunarodnu zajednicu koja je tek počela raditi na projektu uključivanja radikalnih islamista, salafista i talibana, u demokratsku političku scenu, a za zemlje u okruženju, bile one monarhije ili republike, velik sigurnosni izazov. U svakom slučaju kletva o zanimljivim vremenima i dalje stanuje na Mediteranu.