– Je li to, trafikant, živa sramota?!

  – Kakva te sramota sad spopala?

  – Svi su se raspisali i uzgovorili o ugroženim pravima one učenice Osnovne škole Vrgorac čiji je otac od nastavnika tražio da njegova kćerka padne osmi razred, a nitko se nije sjetio upitat šta ona o svemu tome misli…

  – Misliš: opravdava li ona očevo nasilničko divljanje po školi, šamaranje nastavnice i desetogodišnjeg dječaka, prijetnje da će sve pobit…?

  – Nije sad bitno šta ona opravdava ili ne opravdava, nego to da svi govore o njenom zlostavljanju od strane roditelja koji joj je navodno zabranio da odlazi na nastavu, a da nju nitko ništa nije pitao, pa se sama morala pismeno obratit i medijima i dječjoj pravobraniteljici.

  – I jesu li mediji objavili njeno pismo?

  – Evo ti pa čitaj!

  – »Obraćan se praobraniteljici Mili Jelavić u Zagrebu. Bok ja sam djevojčica čiji je otac napravio nered u osnovnoj školi u Vrgorcu i htijela bih da i čujete i moju stranu priče. Moj otac je hrvatski branitelj a pritom je vojni invalid imao je dva srčana udara koji je jedva preživio. Mom ocu nema pomoći već samo transplatacija srca i on se nesmije sekirati…« Razumijem da je zabrinuta za očevo zdravlje, ali kakve veze ima »nered« što ga je napravio u školi s time što je on hrvatski branitelj? Valjda baš zato što je hrvatski branitelj ne bi smio mlatit žene i djecu.

  – Ne govori ona o tome, već tvrdi da je otac samo branio njena prava. Evo slušaj: »A ovo je sve počelo kad je nastavnica Miranda uzela moj sastav po imenu galeb jonatan živi u meni i još je rekla da sam ja nesposobna za napisati ovaj sastav i da ga ona neće vratiti nego kad završi škola. 04. 06. 2013. god. ja i moj otac smo otišli na miran način u školu da me ispišu i rekla sam da ja dobrovoljno napuštam 8 razred i da me niko nije prisilio a moji roditelji su me podržali u svemu.«

  – Ali kako je roditelji mogu podržat u naumu da dobrovoljno napusti obavezno školovanje?

  – Ako se ne može dobrovoljno napustit obavezno školovanje, može se iznudit padanje godine na temelju nedopustivog broja neopravdanih sati, nakon čega bi se ponovo upisala u osmi razred, ali u drugoj školi i u drugoj državi, u kojoj zapravo i živi.

  – Ma jebeš sad države! Radi se o djetetu kojemu očito treba pomoć.

  – Ona i traži pomoć: »Molim praobraniteljicu gospođu Milu da mi pomogne i tako molim hrvatske branitelje da mi pomognu. A ministar Jovanović nije se zapita kako su djeca hrvatskog branitelja.«

  – I kako bi ona da joj hrvatski branitelji pomognu: da nasilno svrgnu Željka Jovanovića ili da krenu šamarat po ministarstvu, pa koga dohvate? I zašto svoj problem postavlja kao problem djece hrvatskih branitelja? Pa nije ona jedino dijete hrvatskog branitelja ni u toj školi, ni u razredu, a – kladio bih se – ni u klupi.

  – Ne kladi se, nego slušaj dalje: »Moj otac je išao do kraja po zakonu on je branio moja prava tako je napisano u mojoj izjavi iz ljubuškog i samnom je pričao gospodin Jozo Barišić socijalni radnik. Dok je moj otac ginio po ratištu a oni sidili u fotelji i da ovako država za koju se je borio uzvraća da hrvatskih branitelja dođe u ovu situvaciju…« Mislim da tu fali riječ, valjda je htjela napisat »dijete« ili »djeca hrvatskih branitelja«.

  – Ja mislim da tu ima viška riječi, i ne znam je li strašnije ako su te riječi plod dječjeg razmišljanja ili ako su samo pokupljene od roditelja… Ne mogu vjerovat, zapravo ne želim vjerovat da je djevojčica od 14 godina spremna rješavat svoje probleme mantrom o ocu koji je ginuo na ratištu dok su drugi sjedili u fotelji…

  – Djevojčica od 14 godina tvrdi da je problem u tome što je šikanira i omalovažava nastavnica koja živi u njenom susjedstvu i da iz toga kreću sve netrpeljivosti.

  – I njoj je normalno što su te netrpeljivosti dovele do toga da njen otac polupa školu, išamara nastavnicu i njenog desetogodišnjeg sina?

  – Ponavljam ti: ne govori ona o tome. Ona samo kaže: »Ja nisam mogla više izdržati njeno šikaniranje i omalovažanje pa sam odlučila prekinuti školovanje da bi ponovno upisala osmi razred u drugoj školi gdije nema šikaniranja i omalovažavanja gdje bi mogla pokazati i dokazati da imam malo više incijalnog znanja nego što je nastavnica Miranda napisala koja je odredila da ja nemam nego 20 posto incijalnog znanja. Tko je ona da ocjenjiva incijalno znanje djece…«

  – A tko bi trebao ocjenjivat inicijalno znanje ako ne nastavnica?

  – Probaj zaključit iz rečenice koja slijedi odmah potom: »Moj otac je izjavio zar je došlo do toga da pojedinac mora uzeti pravdu u svoje ruke.«

  – Znaš šta ja mislim nakon ovog pročitanog štiva? Mislim da je fakat greška u nastavnici koja je precijenila znanje svoje učenice i koja joj je, unatoč pokazanoj nepismenosti, dala dvojku iz hrvatskog.

  – A šta bi joj ti: sprašio jedinicu?

  – Ma ja bih joj dao čistu peticu.

  – Kako i zašto?

  – Eto tako i eto zato da se ne gnjavi s ponavljanjem razreda i prebacivanjem u školu u kojoj će, makar i ne znala ništa više od ovoga što zna sada, imat peticu iz hrvatskog.

  – Kako ti znaš koju će ona ocjenu imat dogodine?

  – Tako što vjerujem da još ima škola gdje nastavnici shvaćaju da roditelj-branitelj nije išao u rat ni za trojku ni za četvorku, nego za Hrvatsku i peticu iz hrvatskog! I za opći uspjeh Domovinskog rata koji je neupitno odličan!