Ova priča, jasno, može još svakako završiti; presuda suca Radovana Dobronića, koja iz sefova banaka izbija milijarde kuna u korist prezaduženih građana može biti srušena u nastavku pravnog postupka. Slavlje zbog izglednog olakšavanja teško održive situacije kućnih budžeta stoga je potpuno preuranjeno. Tek je jedan – nula, a nije još ni poluvrijeme.

No, krajnji rezultat te utakmice, u kojoj je ustalo “dužničko roblje”, međutim, uopće nije najbitniji. Da, pojednostavio bi (u današnjim vremenima to uglavnom znači – pojeftinio) život zaduženima u danas zloglasnoj švicarskoj valuti, o tome nema spora, ali presuda protiv moćnih banaka, a u korist običnih štediša, bi mogla, makar kasnije pala, promjeniti mnogo važnije stvari u ovoj zemlji.

Odnos njenih građana prema institucijama.

Naime, Hrvati se, poslovično, prema “šalteru” – pa bio on onaj u nekoj državnoj upravi, bolnici ili u banci, doživljavaju uglavnom poput malog komadića materije izloženog tko zna kakvim ćudima univerzuma. Teško je sa sigurnošću dokučiti otkud taj zazor i gotovo atavistički strah pred velikim kolektivističkim autoritetom (iza kojeg stoji bilo država, bilo korporacija, svejedno), no bit će da nije pomoglo naslijeđe carske austro-ugarske, kraljevine Jugoslavije, svemoćne etatističke socijalističke države i njene kasnije nacionalističke inačice. Teško da je pomoglo i potpuno destruiranje radničkih prava, kombinirano s gospodarskom krizom i visokom nezaposlenošću, koje je gazdu na poslu učinilo gotovo pa gospodarom života i smrti.

Uglavnom, suvremeni Hrvati i Hrvatice često su bili svjetski lideri u nesrazmjeru zaštite koju imaju na papiru i stanja gotovo potpune nemoći u stvarnosti. U zemlji u kojoj je nelikvidnost (bila?) način na koji se vodi biznis, posljednja karika u lancu – onaj koji prodaje svoj rad, bila je i još uvijek jest, neporecivo najnemoćnija. Da nije tako, izraz poput “kašnjenja plaće” iziskivao bi listanje riječnika, a ne traženje tablete za smirenje.

Jasno, posljednjih godina, pogotovo dok je trajao dugi marš Hrvatske prema Europskoj uniji, stvari su se ipak počele lagano preslagivati u korist slabijih. Onaj tko je bio dovoljno uporan i strpljiv, te imao sreće da dobije poštenog suca, mogao je na kraju priče natjerati “gazdu”, korporaciju ili državu da plati svoju lošu uslugu, ili nezakoniti otkaz. No, činjenica da bi takve priče bi gotovo po pravilu instantno postajale novinske vijesti, umjesto da budu samo rutinsko i ne pretjerano zanimljivo okretanja kotačića pravosuđa u uređenoj zemlji, dovoljno je govorila o tome da se radi o – izuzecima.

Događa se, međutim, da se autoritet – sruši. Nakon toga, strah i poniznost više ne postoje kao kolektivna pojava. Iako je teško podcijeniti genetsku i povijesnu programiranost građana ove zemlje na megaoprez prema svakovrsnim autoritetima, nepravomoćna presuda protiv banaka mogla bi biti baš ta koja će pokazati da u stvarnom svijetu, ipak, svemoćni ne moraju postojati. Presuda protiv “Onih koji svaki mjesec šalju uplatnice”, makar u konačnici pala, jače od bilo kojeg medijskog ili političkog slogana pokazuje da moć ipak nije fatalno nedostupna “Onima koji ih svaki mjesec plaćaju”. Jučer su srušeni razni korumpirani “maestri”, danas su uzdrmane banke, a sutra ćete možda svog “Gazdu” poslati iza rešetaka jer vam do kraja mjeseca nije isplatio zarađenu plaću.

Moćni će uvijek biti moćniji, o tome nema nikakve sumnje. Ali, ako nekom dosad nije bilo jasno da više nema svemoćnih, teško da će imati boljeg poriva za preispitivanje svojih stavova od nelagode koja se ovih dana može rezati u bankarskim krugovima.

Ukoliko nepravomoćna presuda u slučaju franak doista napravi taj “klik” u glavama građana ove zemlje (ali i u glavama onih koji se doživljavaju “jednakijima”), njen uspjeh bit će nemjerljivo vrijedniji od nekoliko desetaka tisuća kuna po glavi obespravljenih štediša.

Jer, svijest o tome da je sloboda proces nema vrijednost koja se može izreći sa, ili bez valutne klauzule.

(autor teksta ima stambeni kredit u švicarskim francima)