Hrvatska će u ponoć postati punopravna članica EU. Međutim, čini se da među građanima nekog prevelikog oduševljenja baš i nema. Prevladavajući je osjećaj nekakav hladni realizam, ponegdje čak i cinizam. Teško je očekivati neku žešću slavljeničku atmosferu u nedjelju uvečer na zagrebačkom Trg bana Jelačića. Nju sigurno neće potaknuti ni relativno hermetičan i sterilan kulturno umjetnički program. Dobro sad, možda stvar donekle spase brojni turisti koji ovih dana šeću Zagrebom. 

  Da je Hrvatska u EU ušla recimo 2004., zajedno s većinom ostalih postkomunističkih zemalja, zavladala bi euforija. Vjerojatno bi se doslovce plesalo na ulicama, a šampanjac bi tekao potocima. Ideja pridruživanja Europi tada se još činila kao nešto što bi preko noći jednu zapuštenu i staromodnu zemlju moglo konačno pretvoriti u pristojno mjesto za život. Međutim, devet godina kasnije atmosfera je potpuno drugačija. Odakle taj preokret? 

  Kao prvo, sve je to skupa puno predugo trajalo. Još tamo onog ratnog ljeta 1991. godine između uzbuna i raketiranja na televiziji se vrtio kratki animirani spot u kojem se meci na kraju pretvaraju u 12 europskih zvjezdica. Činilo nam se tada da trebamo samo još malo izdržati i ne kapitulirati pred sve snažnijim napadima srpskih paravojnih formacija i JNA koja se stavila na njihovu stranu, pa da ćemo za koju godinu ući u taj posvećeni krug demokratskih europskih država. Međutim trebalo je proći cijele 22 godine od tog vrelog i krvavog srpnja 1991. pa da konačno postanemo punopravna članica europskog kluba. 

  Zašto smo tako dugo čekali više je manje očigledno. Prvo naravno rat. Nakon rata izgubljeno je bespotrebno još četiri godine, proces približavanja započeo je tek 2000. godine. Ali i tada je sve išlo sporo, posebno zbog sociološkog eksperimenta koji je je međunarodna zajednica radila nad Hrvatskom u vezi suradnje s haškim tribunalom. Potom su i Slovenci iskoristili priliku da na za njih što povoljniji način zatvore sva otvorena pitanja s Hrvatskom zbog čega smo izgubili još barem godinu dana. 

  Osim predugog čekanja ljude je vjerojatno iritirala retorika onih koji su Hrvatsku vodili nakon 2000. godine. Svi su oni – od Ivice Račana preko Ive Sanadera do Jadranke Kosor – ulazak u EU predstavljali kao cilj po sebi, a ne kao posljedicu toga da bi Hrvatska jednog dana zaista mogla postati moderna i napredna zemlja čije se gospodarstvo može mjeriti s onim u razvijenim zapadnim zemljama. Stalno se govorilo samo o datumima i rokovima, stvarala se atmosfera potpune propasti ako Hrvatska do tog i tog dana ne dobije datum pregovora ili nešto drugo što je već bilo ključno u pregovorima s EU. Nevjerojatno, kao da nikome nije bilo jasno da bi od Hrvatske trebalo napraviti zemlju s fleksibilnim i modernim tržišnim gospodarstvom. A da je to hoćemo li u EU ući godinu dana ranije ili kasnije u usporedbi s tim manje važno. Na kraju se dogodila najlošija varijanta, dokopali smo se članstva nakon više od desetljeća, a gospodarstvo nam je u rasulu s tendencijom da nakon ulaska bude još gore. Posebno nakon što se uvedu carine na tržištu CEFTA-e za naše proizvode dok će s druge strane hrvatsko tržište zapljusnuti kvalitetni proizvodi iz europskih zemalja. 

  I na kraj naravno europska gospodarska kriza. Škotski ekonomski povjesničar Niall Ferguson hrvatski je ulazak u EU u sadašnjem trenutku usporedio s dolaskom na najbolji tulum u gradu u pet ujutro kada je već najbolja cuga popijena, jelo pojedeno, a sudionici leže naokolo mrtvi pijani. Sada je i zadnjem laiku jasno da nam ulazak u EU neće automatski i na kratki rok donijeti nikakav boljitak. Ono dobro što će nam EU eventualno vjerojatno ipak donijeti doći će u nekom srednjoročnom razdoblju, a to je ipak predaleko da bi se tome već sada radovali. 

 Međutim, razloga ako ne već za slavlje, a ono za zadovoljstvo ipak ima. Od ponoći s nedjelje na ponedjeljak ipak postajemo članica ekskluzivnog kluba. Istina daleko od toga da ćemo to biti nekakav važan igrač, više nekakav siromašni rođak. Priče o tome da ćemo sjediti za stolom na kojim se odlučuje ne drže previše vodu uzimajući u obzir da će za njim sjediti veliki i moćni koji se neće previše osvrtati na to što mi o nečemu mislimo. Ali nešto je drugo ovjde važno. A to je da konačno imamo priliku dokazati ono što kao papagaji ponavljamo već zadnjih gotovo stotinu godina. A to je da je naše mjesto u Europi iz koje su nas nepravdeno otrgli, a ne na Balkanu gdje smo u političkom smislu bili od 1918. godine. Povijesna je ovo prilika za današnju, ali i sljedeće generacije da se ova teza konačno dokaže na djelu.