Izgleda da bi od ustavnih i zakonskih promjena kojima je 2010. godine ukinuta zastara za kriminal u pretvorbi i ratno profiterstvo ipak moglo biti neke značajno šire materijalne i društvene koristi nego što je samo suđenje Ivi Sanaderu. Vijest je, naime, da se ova Vlada priprema za pokretanje sudskih postupaka protiv 7.700 hrvatskih državljana za koje postoji dokumentacija da su, početkom devedesetih, pravo na otkup onog povlaštenog paketa dionica u vrijednosti od 20.000 tadašnjih maraka – iskoristili za financijske i imovinske malverzacije.

   Za taj posao zadužen je Državni ured za upravljanje državnom imovinom gdje se, navodno, sakuplja sve što je potrebno da država izađe na sud s tih više tisuća osoba koje su se upisivale kao vlasnici nikad otplaćenih dionica, a onda ih prodavali, prebacivali na tuđa imena ili ih ustupali menadžerima u akcijama takozvanog torbarenja. U tom društvu je i određeni broj prevaranata koji su jednokratno pravo na povlašteni otkup dionica, potpuno neometano, iskoristili u raznim poduzećima, branšama i dijelovima zemlje.

   Ovako napamet, teško je procijeniti je li preoptimistično brzati s očekivanjem da će se, nakon 20 godina, ipak uspjeti kazniti taj megarašireni tip privatizacijskog lopovluka koji se glatko odvijao za vrijeme Domovinskog rata, a u kojem se složno udružio najgori šljam u Hrvatskoj. I to, naravno, uz prešutnu podršku ondašnjih nadležnih organa, prvenstveno Fonda za privatizaciju, tijela čiji osnivač nije bio nitko drugi nego Hrvatska vlada.

   No za društvo bi bila barem neka zadovoljština da se u tome ipak uspije i da se kriminalcima s kamatama naplati to što su zamračili dok su po Hrvatskoj padale Miloševićeve bombe.

   Onih par tada slobodnih medija i nešto slabašnih glasova iz opozicije na to su upozoravali, jasno, posve uzalud. I tako su nam se na glavu beznadno stuštile te posljedice koje je, 2004. godine, i službeno sumirala Državna revizija.

   U pretvorbi je, dakle, utvrdili su oni, nestala vrijednost od barem četiri milijarde njemačkih maraka, 370.000 ljudi je ostalo bez radnih mjesta, 22 posto nekadašnjih poduzeća gurnuto je u stečaj, a stotine su tvrtki namjerno uništene da bi se novac od nekretnina i druge imovine mogao »elegantno« prebaciti u privatne džepove. Samo kad je riječ o mutežu u ovom segmentu otkupa povlaštenih dionica, saznanja aktualnog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom kažu da u 3720 ondašnjih poduzeća na razne načine izigran zakon. Kako ogromne svote narodnog novca su na taj način pokradene, danas odbija vidjeti još samo Borislav Škegro.

   No, velikim dijelom upravo zbog toga, čak 21 posto stanovništva Hrvatske danas preživljava s tako malo novca da ih globalni kriteriji svrstavaju ispod granice siromaštva.

   Nasuprot njima je, pak, 260 hrvatskih multimilijunaša, sretnika čiji je imetak veći od 30 milijuna dolara, i još pitaj boga koliko onih koji su »teški« između jednog i tih 30 milijuna. Prema ovogodišnjem indeksu svjetskog bogatstva (World Wealth Report), Hrvatska ima najviše superbogatih po glavi stanovnika u regiji.

   I čini se da je posve izlišno pitati jesu li teška bijeda ovih prvih i napadno blagostanje ovih drugih u korelaciji s tih 7.700 sumnjivih sudionika privatizacije. Jer to dvoje su tipične spojene posude.