Kada je prije deset godina srpska policija tijekom akcije Sablja nakon ubojstva njihova premijera Zorana Đinđića uhitila dugogodišnjeg šefa Resora državne bezbednosti Jovicu Stanišića, puno se ljudi u tamošnjoj javnosti ponadalo da bi konačno neke stvari mogle izaći na vidjelo. Smatrali su da se radi o jedinstvenoj prilici da se »čovjeka koji sve zna« konačno priupita za neke gadne stvari iz devedesetih, ali i oko onih koje su se događale i prije devedesete, budući da je Stanišić bio dugogodišnji djelatnik UDB-e.

  I tako su, piše jedan srpski novinar, mislim da je to bio Miloš Vasić, prolazili tjedni, a da nitko Stanišića nije pošteno ispitao. I onda taj novinar sretne jednog od novih šefova srpske policije i začuđeno ga pita zašto još nisu ispitali Stanišića sada, kada se konačno ukazala prilika.

  – Eno ti ga tamo u zatvoru pa ga ti pitaj – odbrusio mu je ovaj nervozno. Iako uhićen i pred predajom Haagu, Stanišić je i dalje bio osoba s kojom je bolje ne imati posla.

  Slična se situacija deset godina kasnije dogodila u hrvatskom parlamentu. Saborska rasprava formalno o tome otkad će se početi primjenjivati europski uhidbeni nalog, a stvarno o tome kako će se od izručenja Njemačkoj zaštititi nekadašnjeg visokorangiranog djelatnika komunističke političke policije Josipa Perkovića pokazala je svu bijedu aktualne hrvatske politike.

  I dok se inače rasprava o ovakvim, uvjetno rečeno, povijesnim temama, znala vući satima i biti prepuna beskrajnih već stotinu puta izrečenih fraza o ustašama i partizanima, u četvrtak je sve bilo gotovo za nešto više od sat vremena. S tek pokojom replikom i bez uobičajenih povišenih tonova.

  Kao prvo SDP. Stranka je to koja predvodi Vladu, a koja je u saborsku raspravu samo deset dana prije ulaska u EU i naravno nakon što je Njemačka ratificirala hrvatski pristupni ugovor, poslala rješenje po kojem se Perkovića ne može izručiti toj zemlji. A kada su se mediji ipak kako-tako uhvatili ove priče, iz Vlade su dolazila nemušta opravdanja koja se svode na to da su za cijelu priču krive osobe koje su tehnički pripremale zakon. Da bi potom uslijedilo još i bedasto objašnjenje da je ograničenje da nema izručenja za kaznena djela otprije 2002. godine uvedeno isključivo zbog toga da ne dođe do zatrpavanja hrvatskih sudova zahtjevima za izručenje. U Hrvatskoj valjda žive na stotine kriminalaca raznih vrsta za čije ćemo izručivanje morati organizirati čarter letove kako bismo ih predali pravosuđima preostalih 27 članica EU. Da ne pričamo o tome da je u Saboru uime kluba govorila političarka ultraperolake kategorije Vesna Fabijančić Križanić. Svi inače grlati i glasni SDP-ovi zastupnici elegantno su eskivirali ovu raspravu.

  Ništa se bolje nije ponio ni HDZ. Uime te stranke govorio je Davorin Mlakar koji je očito bio toliko impresionioniran cijelom situacijom da se nije usudio izreći ni Perkovićevo ime. Koliko je HDZ jadan, pokazuje i činjenica da se ta stranka nije udostojila podnijeti ni amandman da se briše spomenuto ograničenje. Da vjerujem u teorije zavjere, ovo bi mi bio još jedan dokaz za onu koja govori o tome tko je u stvari zaista osnovao ovu stranku.

  A kad smo kod toga tko je osnivao HDZ, posebno u Slavoniji, zanimljivo je bilo slušati istup predstavnika HDSSB-a o ovoj temi. Čovjek bi tu očekivao Dinka Burića ili Zorana Vinkovića kako deset minuta viču o zločinačkim komunistima koji ubijaju hrvatske borce za slobodu. Međutim, umjesto toga u vatru je gurnut pitomi Josip Salapić koji valjda ni sam ne zna što je rekao, a jedino je siguran u to da nije rekao ništa protiv Perkovića.

  Inače, ovih sam dana susreo jednog političara, značajnog dioničara u hrvatskoj industriji ljudskih prava, i upitao ga hoće li se oglasiti o cijelom slučaju. Samo se nasmiješio, slegnuo ramenima i produžio dalje. Još su jadnije od politike brojne udruge koje već godinama tvrde da se bave zaštitom ljudskih prava, a koje o cijeloj priči nisu našle za shodno da se oglase barem priopćenjem. I tako hrvatski licemjerni politički i društveni cirkus ide dalje. Kako sada stvari stoje, lako se može dogoditi da u cijeloj priči opet arbitrira famozni Bruxelles, kao i u puno slučajeva prije toga kada mi sami nismo znali što napraviti, a vlastitim se glupostima upleli u situacije iz kojih se nismo znali izvući. Mada, kako se čuje po političkim kuloarima, postoji čak i mogućnost da bi ovaj put mogli čak i ne poslušati Europsku komisiju jer smo mi, kao, neovisna država koja suvereno odlučuje o svim pitanjima. Cirkus ide dalje.