Dobra vijest da se u Hrvatskoj kida i monopol nad prodajom električne energije, sjetila me događaja koji je na mene djelovao kao mala škola o čudesima zapadnog tržišta.

   Prije dosta, dosta godina, bilo je to, mislim,1996., doputovali smo u SAD, a naši tamošnji prijatelji baš su te večeri primili ponudu telekom tvrtke koja im je nudila primamljivi besplatni bonus i cijenu usluga nižu od one koju su plaćali do tada. Prije nego što je kava stigla na stol, već su odlučili da od sljedećeg mjeseca prelaze k njima.

   Mi u Hrvatskoj tada smo još uvijek imali jedan telekom, poslije su se pojavili i drugi, i za mene je tada bilo svojevrsno otkriće kako se rivali otimaju za nove potrošače i kako samo nemilice režu cijene. Svima smo pričali kad smo se vratili doma kako to jednostavno ide tamo kod njih: kompanije svih vrsta slobodno se natječu za naklonost kupaca nudeći im bolje uvjete po povoljnijim cijenama. Oštra konkurencija među tvrtkama koje prodaju robu i usluge je divna stvar koja najbolje štiti interese tvog novčanika.

   U ovih 17 godina koje su prošle od tada i ovdje smo naveliko iskusili prednosti tržišne utakmice. Otvorili su se strani trgovački centri, sada se smijemo tome kako smo nekad išli u Metro u Grazu i kupovali pakovanja od po deset milka čokolada, tone deterdženata i pune torbe raznih drangulija za kuću i za djecu. Bili smo tada željni svega, izbor je ovdje bio nikakav, sve je bilo znatno skuplje i činilo nam se da nam silno treba sve što tamo imaju. U ta nevina vremena pitali smo se kako je to dovraga moguće da je tamo toliko jeftinija ne samo sva ta svakodnevna roba, bolja i primamljivije upakirana nego ova kod nas. Nego i automobili, i struja, i komunalije, i putovanja…

   Kad smo ono nekad gledali američke filmove, čudili smo se da se svi voze taksijima, čak i najprostiji svijet, dok je kod nas taksi bio visoka statusna stvar koju sebi nije mogao svatko priuštiti. No, prije nekoliko godina napokon smo u Zagrebu dobili konkurenciju na taksi tržištu i odjednom smo shvatili da cijene mogu biti čak i dvostruko niže nego ranije Monopolisti su prije kukali kako im ni ono što su oni naplaćivali nije dovoljno i da ne mogu spajati kraj s krajem. Ali ispostavilo se da drugi mogu iako su duplo jeftiniji. Nije čudo da su stari nove pokušali otjerati čak i nasiljem.

   I, naravno, malo po malo, naučili smo u međuvremenu tu lekciju o tržištu, što na tuđoj, a što i na svojoj koži.

   Niže cijene i bolju uslugu postižu oni koji o tome svaki dan vode računa. Da bi opstao, moraš se krvavo takmičiti s drugima. A to znači da na poslu koji može raditi sto radnika nećeš zapošljavati dvjesto. Da ćeš težiti tome da maksimalno racionaliziraš sve troškove. Da će se od uprava tražiti poslovni rezultati i da direktori koji ih ne mogu pokazati neće ostati na svom mjestu.

   I utoliko jer jasno što ne valja s našim dosad jedinim elektrodistributerom i kako je HEP-u uopće moglo pasti na pamet da baš sada, kada je struja na tržištu jeftina, najavi novo povećanje cijena. Monopol je po prirodi stvari drzak, a pogotovo taj naš koji 20 godina služi politici da nagrađuje podobne i odlaže neupotrebljive kadrove pri čemu se cijena za sve to obračunava građanima. Dobro je, dakle, da je sada, zahvaljujući ulasku u EU, s time gotovo. Ili će se državne tvrtke dozvati pameti, ili će propasti. I neka.