Vremena ponekad mijenjaju običaje. Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv Zdravka Mamića, izvršnog predsjednika GNK »Dinamo«. Taj je i inače konfliktni (nježne li riječi za njega) sportski dužnosnik sredinom ožujka na pasja kola izvrijeđao Željka Jovanovića i to kao ministra znanosti, obrazovanja i sporta, ali i kao čovjeka i kao pripadnika određene etničke zajednice.

Nije toliko problem tek u pukom vrijeđanju dužnosnika koji poodavno pokušava stati na žulj Mamiću, problem je što je Mamić o Jovanoviću govorio ne na nacionalističkoj, nego na šovinističkoj osnovi. Sad Mamiću prijete tri godine zatvora i pravo mu budi završi li u zatvoru. Taj slučaj pokazuje da vremena sporo, ali ponekad doista, mijenjaju običaje i to nabolje. Ne tako davno vrhunac službene osude Mamićeva ispada svodio bi se na to da je Zdravko malo pretjerao, malo je, eto, nepristojan, ali nije on ni prvi, ni zadnji, a bit će da nije ni najgori koji verbalno kinji Srbe.

Šteta je što Državno odvjetništvo ne može pokrenuti postupak i protiv Hrvatskog nogometnog saveza, institucije koja je u rečenom slučaju obustavila postupak protiv Mamića. Valjda momci iz Hrvatskog nogometnog saveza nemaju dovoljno snage da se istodobno oštro i energično bore protiv navijača koji povremeno hukanjem vrijeđaju kakvog tamnoputog igrača (a protiv toga se nevoljko moraju boriti jer je tako propisala UEFA) i protiv mangupa u vlastitim redovima koji, eto, malo raspiruju mržnju, malo se šovinistički obračunavaju sa svojim protivnicima. 

  Vremena, ponekad, ne mijenjaju običaje. Potvrđuje to i ovotjedna zavrzlama o Josipu Perkoviću, europskom uhidbenom nalogu, Perkovićevu izručenju Njemačkoj, njegovu neizručenju Njemačkoj, Zakonu o pravosudnoj suradnju u kaznenim stvarima s članicama EU, prijedlogom izmjena tog Zakona, lustraciji, neprovođenju lustracije. Među običaje spada, na žalost, i to da pripadnici obavještajnih službi ubijaju vlastite državljane u inozemstvu. U pravilu takvo upražnjavanje običaja ostaje nekažnjeno, odnosno država koja je poslala pripadnike obavještajne službe da likvidiraju njene vlastite državljane ne smatra da je time počinjeno kazneno djelo, pa se i pravosuđe te države prema tome tako odnosi. Od ubojstva Stjepana Đurekovića prošlo je 30 godina. To ubojstvo nesumnjivo je teži zločin nego onaj koji se stavlja na dušu Mamiću. I dok će se Mamiću, s pravom suditi, a nadajmo se i da će ga osuditi, ubojstvo Đurekovića za ovu državu ne postoji, iako je taj komunistički disident i direktor Ine bio njen državljanin. Dapače, i ovom se zgodom (kao i svaki put kad se spomene povezanost Perkovića s likvidacijom Đurekovića) spominju Perkovićeve zasluge u Domovinskom ratu. 

  No, o tome uopće nije riječ. Nije važno kakve su i kolike njegove zasluge u Domovinskom ratu nego kakve su i kolike njegove zasluge u jednom ubojstvu, a ubojstvo je, podsjetimo, bilo kazneno djelo i u socijalističkom poretku. Nije jasno zašto se višestranački demokratski poredak nikad nije nedvosmisleno ogradio od takve prakse njemu prethodnog režima. Za to demokraciji nije trebala lustracija, dovoljno je bilo poštovanje zakona. A sad će poštovanje zakona omogućiti da oni za koje se opravdano sumnja da su povezani s ubojstvom Đurekovića trajno ostanu nekažnjeni. Dapače, neće ih se niti pokušati kazniti. Toliko o običajima.