– Kakav skandal, moj trafikant, kakav skandal! Pa jesi li ti to vidio?!

  – A šta sam to trebao vidjet?

  – Imao onaj Miroslav Ilić koncert u zagrebačkom narodnjačkom klubu Sokol i nakon samo pola sata se naglo pokupio i otišao!

  – Oprosti, ali nisam bio u Sokolu, pa ništa od toga nisam vidio: ni Ilićev dolazak ni odlazak.

  – Zato je vidjela njegova brojna publika, koja je ostala zabezeknuta.

  – Je li se sada i ja moram zabezeknut?

  – Da si normalan, zabezeknuo bi se.

  – Zašto? Pa možda je vokalnom interpretatoru pukao glas… Ako nisi znao, i to se događa.

  – Ma pukao je njemu… htio sam ti reć šta! Otišao je s vlastitog koncerta samo zato što ga je pozvao Todorić da dođe u njegovu vilu, gdje se proslavljala kupnja Mercatora! Pa možeš li ti to vjerovat?!

  – A šta je tu nevjerojatno? Pa nisi valjda očekivao da Todorić pozove »Laibach«? Zamisli, jebote, da mu na uho svire »Le privilege des morts« s albuma »Kapital«…

  – Tebi, trafikant, samo ludosti padaju na pamet!

  – Ili zamisli da je Todorić htio razgalit društvo gostovanjem Damira Avdića koji bi damama i gospodi otpjevao koloplet svojih popevki u slavu predatorskog kapitalizma…

  – Šta ćeš sljedeće zamislit? Marka Brecelja u Kulmerovim dvorima?

  – E, to bi bio hepening!

  – Pusti sad hepeninge koji se mogu dogodit samo u tvojoj blesavoj glavi! Činjenica je da je Todorić pozvao Miroslava Ilića i da je ovaj, umjesto da pjeva publici koja je kupila karte za njegov koncert, otišao pjevat Todoriću koji je kupio Mercator.

  – A je li se Todorić puno istrošio na Mercatoru?

  – Puno manje nego što bi ga koštalo da su Slovenci lani htjeli pristat na njegovu ponudu. A zašto pitaš?

  – Zato što me čudi da lovu ušteđenu povoljnijom kupnjom Mercatora nije investirao u kupovinu čitavog Sokola skupa s Ilićevom publikom.

  – A zašto bi to napravio?

  – Pa zato da izbjegne to što ti nazivaš skandalom.

  – A po tebi nije skandal demonstrirat svoju bahatost pozivom renomiranom pjevaču da odjebe svoju publiku i dođe pjevat jednom bogatunu i njegovoj sviti?

  – Sorry, ali to je malo više Ilićev nego Todorićev problem. Zašto »slavuj iz Mrčajevaca« nije pozvao Todorića da svrati do Sokola, pa da ga tu počasti pjesmom? »Samo za mog vernog slušaoca Ivicu Todorića i njegovo društvo – pesma ‘Moj očka ima konjička dva’!«

  – S tobom se stvarno ne može ozbiljno razgovarat! Sve okreneš na sprdnju!

  – Ako je tebi pjesma Miroslava Ilića za Ivicu Todorića sprdnja, možemo mi ovdje elaborirat i ozbiljniji koncept.

  – Koncept čega?

  – Kulturno-umjetničke manifestacije kojom bi Ivica Todorić na dostojan način proslavio svoj poslovni uspjeh, kad mu već odričeš pravo da slavi onako kako jedino zna i umije.

  – Umoran sam, trafikant, od tvojih izmišljotina!

  – Ne bi to, čovječe, bila izmišljotina. Skladatelj Ivo Josipović bi samo trebao napisati glazbu za svoju postojeću pjesmu pod naslovom »Osjetljivost na velike kompanije« koja svojim profinjenim, tankoćutnim lirizmom predstavlja nenadmašan biser korporativne poetike 21. stoljeća.

  – Šta lupetaš?! Kad je Josipović napisao pjesmu?

  – Nisi ga čuo kako je deklamira u Rijeci?

  – Moram priznat da nisam.

  – Evo slušaj. Dakle, prvo ide naslov »Osjetljivost na velike kompanije«, pa onda aplauz. Čim se razdragani auditorij umiri, kreću stihovi: »Čestitam Agrokoru ja, / ja čestitam Agrokoru / na dobro obavljenom poslu / na preuzetom Mercatoru, / ja čestitam Agrokoru. // To na čemu čestitam mu ja, / imat će vrlo pozitivan učinak / na gospodarstvo obiju država, / stog Agrokoru čestitam ja. // Neka moja čestitka se čuje, / jer to čin je koji potvrđuje / vitalnost jednog dijela hrvatskog gospodarstva, / stog Agrokoru šaljem čestitku svog jastva, / stog Agrokoru čestitam ja. // Predsjedničku čestitku Agrokoru svirim, / jer Agrokor time naše tržište širi, / a to širenje tržišta ka tome vodi / da u Sloveniji zastupljeni budu naši proizvodi / i obrnuto, i obrnuto, / uopće ne sumnjam u to, / stog Agrokoru čestitam nadahnuto. // Agrokoru ja želim čestitati, / jer to će sigurno i ukupne odnose ojačati / odnose između Hrvatske i Slovenije, / jer svi znamo koliko osjetljivi smo / i koliko neosjetljivi nismo / na svoje velike kompanije. // Dopustite da budem i ja / osjetljiv glede kompanija / velikih što traže osjećaj veći, / velik poput mojih velebnih riječi: / Hrvatska od sreće sja, / Agrokoru čestitam ja!« I onda, naravno, aplauz, aplauz, aplauz… Eto, jesi čuo šta je pravi kulturno-umjetnički program?!

  – Slušaj, trafikant… Ja sam mislio da je ovo poštena trafika, a ne plaćeni oglas.

  – Varaš se, prijatelju. Ovo je neplaćeni razglas.