Vlada Zorana Milanovića je na žeravici jer očito nije moguće naći dovoljno široku pravnu rupu kroz koju bi se moglo pobjeći od raspisivanja referenduma o unošenju definicije braka muškarac-žena u Ustav. 

   U subotnjim je novinama kapitulaciju u tom smislu okolišno najavio i predsjednik Republike Ivo Josipović. Kaže kako se, bilo kako bilo, u kontekstu sadašnjeg pravnog okvira, mora prihvatiti volja građana da se provede referendum »ako su ispunjeni svi zakonski preduvjeti«. 

   A zakonski preduvjeti su, kao što znamo, ispunjeni. Za raspisivanje referenduma prikupljeno je duplo više potpisa nego što zakon nalaže. To je učinjeno unutar propisanog roka od 15 dana. I zahtjev je nekidan uredno predan Saboru. 

   Dakle, ako se od Hrvatske ne želi napraviti pravni skandal većih razmjera, referenduma mora biti, to je skoro jedan kroz jedan. 

  Izgleda da doista mora usprkos tome što katolička udruga U ime obitelji želi da se u Ustav utrpa nešto čemu tamo nije mjesto. Usprkos tome što će, nadalje, formulacija referendumskoga da i ne staviti pod znak pitanja ustavni princip jednakosti građana, a to bi u demokratskom društvu trebalo biti nezamislivo. Te usprkos tome što će na ovakvom referendumu biti omogućeno da u materiju Ustava ove države intervenira recimo deset, pet, tri ili čak samo jedan posto birača uz jedini uvjet da više od polovice njih glasa za promjenu. 

   Jer, za uspjeh ustavnog referenduma u Hrvatskoj nije potrebno baš ništa drugo osim sakupiti 50 posto plus jedan glas onih koji su se referendumu odazvali. To je omogućeno jednim od mnogih apsurdnih rješenja iz sadašnjeg zakona koji, među ostalim, za ovaj tip referenduma ne propisuje nikakav minimalni cenzus izlaznosti, čime se jasno pokazuje koliko su stručni bili oni koji su ga 2010. pisali i usvajali. 

   I zato izgleda da je Hrvatskoj upravo potrebno da se desi ta sprdnja koja će joj se desiti. Ne može biti tipičnijeg primjera od ovoga s ustavnim referendumom o braku za čudesa kakva se događaju uvijek kad vlade ne obave svoje poslove na vrijeme i kako treba. 

   A ova je vlada više puta upozoravana da zakonodavstvo o referendumu ne valja. Kad, na primjer, definiraju obavezujući referendum, ozbiljne se države, za razliku od Hrvatske, štite od mogućih avanturističkih i nedemokratskih ispada i ishoda barem stavkama o natpolovičnoj izlaznosti te o setu pitanja koja ne mogu biti podložna referendumskom izjašnjavanju, ali i nekim drugim složenijim osiguračima. 

  U jednoj Švicarskoj, koja se ovdje napamet uzdiže u nebesa kao raj razuzdane referendumske demokracije, referendumi su uglavnom konzultativni, a ustavni referendum ne može se tražiti ni za jedno pitanje koje zadire u sadržaj međunarodnih povelja, ugovora i zakona. U Velikoj Britaniji, Norveškoj i nekim drugim državama moć referenduma je isključivo savjetodavna, jer glavnu riječ uvijek ima parlament. Ustav Danske može se promijeniti na referendumu samo ako se za promjenu izjasnilo 40 posto ukupnog biračkog tijela, Bugarska traži odaziv od 60 posto… 

   No za takve »nijanse« naše vlasti nisu imale vremena, ni bivša, ni ova sadašnja. I zato sada imamo ovaj lunapark u kojem četvero ljudi može odlučiti o tome kako će živjeti četiri milijuna. Pa možda to političarima posluži barem kao upozorenje da se minimalno uozbilje.