Mnogi su se obradovali ponovnom jačanju kune prema euru. Većina dužnika u Hrvatskoj – građani, poduzeća i država – trebali bi u lipnju otplatiti malo nižu ratu. Trgovački lanci će trljati ruke, jer će uvoznu robu, čiju navalu najavljuju nakon 1. srpnja, nabavljati i prodavati još jeftinije. Ali jačanje kune će pogoditi naša poduzeća i mnogima poskupjeti proizvode. 

   Na to treba upozoravati zato što se u Hrvatskoj često tvrdi da poduzeća svoju konkurentnost, osim inovacijama, mogu povećavati isključivo »devalvacijom« radničkih plaća i troškova države. Banke i političari kao da žele iz svijesti građana izbrisati činjenicu da je i tečaj valute sastavni dio svake politike konkurentnosti, a da je monetarna politika sredstvo za poticanje gospodarstva. 

   Jačanje kune, primjerice, poskupjet će boravak turista u Hrvatskoj. Zamislimo obrnutu situaciju – da kuna stalno gubi vrijednost, poput mnogih valuta u svijetu. Strancima bi Hrvatska pojeftinila. Turizam bi postao cjenovno konkurentniji, a Vlada ga ne bi morala neizravno »subvencionirati« smanjenjem PDV-a na 10 posto. Da kuna nije jačala prema dolaru i euru, hrvatski brodovi bili bi u svijetu jeftiniji, a vlade bi u dva desetljeća uštedjele neke milijarde kuna, kojima su pokrivale gubitke škverova. 

  Depreciranje kune ipak nikome ne pada na pamet, ni HNB-u, niti vladama. Ako se provodi polako i sustavno, to donosi dugoročne koristi za gospodarstvo. Nagle devalvacije, međutim, izazivaju šok i kratkoročno mogu stvari učiniti još gorima. Vlasti već 20 godina potiču jaku kunu. Vezale su je uz bivšu njemačku marku i euro, prema kojima kuna danas nominalno vrijedi gotovo isto kao i na početku. Ali u stvarnosti je snažno revalvirala, jer su cijene u Hrvatskoj rasle brže nego u zemljama s kojima najviše trgujemo. To je domaću industriju i poljoprivredu dovelo na put propadanja, a Hrvatsku do sustavnog gubitka radnih mjesta, jer se visokim tečajem domaće valute pomaže uvoz i otvaranje radnih mjesta u inozemstvu. 

  Drvna industrija, na primjer, došla je na rub života. Svi od nje traže niže cijene, iako su tvornice namještaja skresale sve moguće troškove, a 70 posto radnika živi na minimalnoj plaći od 2.300 kuna. Kako će se natjecati s poljskim namještajem koji je pojeftinio samo zato što je poljska središnja banka od početka krize devalvirala zlot za gotovo trećinu vrijednosti? Kako će Hrvati proizvoditi jeftinije, ako se 1. srpnja kod nas ukidaju carine na poljske i sve ostale proizvode iz EU, a uvode se carine na hrvatske proizvode u BiH, Srbiji ili Makedoniji, te ako HNB k tome dopušta jačanje kune? Kako da Hrvatska proizvodi vlastito mlijeko, ako uvozno – zbog sustavne aprecijacije kune – stalno pojeftinjuje? To je seljacima oduzimalo zaradu, tjeralo ih u propast te povećavalo iznose kojima je država subvencionirala poljoprivredu. 

   Hrvatska gospodarska komora ima hvale vrijednu akciju »Kupujmo hrvatsko«. No, kakav može biti učinak od apeliranja na svijest građana da kupnjom vlastitih proizvoda štite radna mjesta u Hrvatskoj, ako HNB i hrvatske vlade – neovisno o strankama – već 20 godina ne podupiru domaću proizvodnju i vode politiku »Kupujmo uvozno«? Vlasti kažu da to nije tako, ali činjenice pokazuju drukčije.