– A šta si ti mislio: da ga neće privest? 

   – Nisam mislio da ga neće privest, ali se pitam: zašto ga nisu uhvatili prije nego što je pred djecom ubio bivšu suprugu i čovjeka s kojim je živjela?! 

   – Pa zar nije uhvaćen lani, kad im je prijetio ubojstvom?! Tada mu je, koliko znam, oduzeto službeno oružje, a podignuta je i optužnica. Sudsko ročište je trebalo bit održano za dva tjedna, u Sisku. 

   – Prekasno, trafikant, prekasno… Ubio je dvoje ljudi, a troje djece je samo zahvaljujući čudu preživjelo njegovu pucnjavu po automobilu. A što je najgore, ništa se osim ovoga što se na koncu dogodilo i nije moglo očekivat. Jer prvo je ženu, dok su još živjeli zajedno, godinama mlatio, a kad više nije mogla podnosit bračno zlostavljanje i kad je otišla od njega, onda joj je godinama prijetio smrću. I cijelo to vrijeme je bio uredno zaposlen u Ravnateljstvu policije, i to na posebnim sigurnosnim poslovima. Objasni ti meni kako je to moguće!? 

   – U policiji kažu kako nisu imali zakonskog osnova da mu daju otkaz prije nego što dobiju pravomoćnu presudu. 

   – Ako su imali zakonskog osnova da ga drže u službi, onda su valjda imali i osnova da se prema njemu ponašaju kao što im nalažu služba i dužnost, baš zato što je žena godinama prijavljivala i njegovo nasilništvo i prijetnje smrću. I kad su ga već držali u službi, zašto ga nisu držali na oku? 

   – Nisu se htjeli miješat u njegove obiteljske probleme. 

   – Molim? 

   – Pa čuo si policijsku izjavu da je njihov službenik »imao obiteljskih problema«. 

   – Otkad je zlostavljanje »obiteljski problem«?! Otkad su prijavljene prijetnje smrću »obiteljski problem«?! Nisu se oni htjeli miješat ne u njegove obiteljske probleme nego u svoj posao! 

   – Ti hoćeš reć da je imao povlašten tretman zato što je bio policajac? 

   – Ja ti samo govorim da njegova žena kao žrtva nasilja sasvim sigurno nije imala ni povlašten ni dostojan tretman. I govorim ti da onaj tko nju nije zaštitio, tko nije zaštitio djecu i čovjeka s kojim je živjela, da je taj de facto suodgovoran za ovaj konačni užas koji se dogodio nakon svih ostalih užasa koji su, ponavljam ti, trajali godinama. 

   – Jasno je to meni, ali kako ćeš to objasnit policiji i pravosuđu!? I jedni i drugi tvrde da su postupali po zakonu. Na sisačkom sudu kažu kako nisu imali saznanja da je protiv dugogodišnjeg zlostavljača određena ikakva mjera zabrane pristupa supruzi i djeci… 

   – Pa zar ti iz toga nije jasno da nisu postupali po zakonu već po inerciji?! Zakon je tu samo fasada za prepuštanje žrtava na volju zlostavljaču. I nije to problem samo policije i sudstva već cijelog društva, ako se ta riječ uopće može i smije upotrijebit u zemlji čija se politička elita klanjala Thatcherici i za života, a i posthumno. 

   – E sad si ti od Graboštana kraj Hrvatske Kostajnice stigao do pokojne Thatcherice… 

   – Pa zar ona nije svečano objavila da ljudsko društvo ne postoji?! I zar je nasilje u obitelji samo hrvatski problem?! Nije samo Hrvatska Kostajnica, već je čitav svijet kosturnica žrtava obiteljskog nasilja. Jesi ti čitao šta piše José Saramago na svom blogu?

   – A gdje ti, bogati, čitaš blog čovjeka koji je umro prije tri godine?! 

   – U knjizi, trafikant, u knjizi. Saramagovi blogovi su lani objavljeni i kod nas, u knjizi pod naslovom »Posljednja bilježnica«. Čovjek se godinu dana pred smrt osvrnuo na neku anketu o društvenim problemima u Španjolskoj, gdje je nasilje nad ženama završilo tek na četrnaestom mjestu, unatoč – kako je to napisao stari Portugalac – »činjenici da će vam ponestati prstiju ako pokušate izbrojati žene koje svakog mjeseca ubiju oni koji se smatraju njihovim vlasnicima«. 

   – Dakle, posvuda manje-više isto… 

   – Nešto je isto, ali je nešto i drugačije. Saramago navodi primjer iz Seville gdje su muškarci izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv nasilja nad ženama. 

   – Muškarci protiv muškog nasilja? 

   – Upravo tako, trafikant. Jer nasilje nad ženama, kao što je briljantno uočio Saramago, nije ženski nego muški problem. Problem je, kaže, »u muškom egoizmu, muškoj nezdravoj posesivnosti, kukavištvu, tom bijednom kukavištvu koje im dopušta da koriste silu protiv nekoga tko je tjelesno slabiji od njih i čija je sposobnost psihičkog otpora sustavno oslabljivana«. I stoga poziva muškarce – »samo i jedino muškarce« – da javno prosvjeduju u svim gradovima gdje se događa ta »nepodnošljiva sramota« nasilja nad ženama, »dok ih žene s pločnika zasipaju cvijećem«. 

   – A je li ti možeš zamislit da se takvi muški prosvjedi dogode negdje kod nas? Šta misliš: kako bi reagirali ovi što popuju i nastupaju »u ime obitelji«? Bi li se zadovoljili samo time da muškarce u prosvjednoj povorci nazovu pederčinama i rušiteljima tradicionalnih kršćanskih i obiteljskih vrijednosti ili bi ih još i, onako prigodno, zasuli cvijećem u pitarima? 

   – Ma baš me briga kako bi oni reagirali! Starom je Saramagu bilo savršeno jasno da ti militantni »zaštitnici tradicionalnih vrijednosti« ne štite ni obitelj ni ono što nazivaju domom, a što počesto – kako je napisao – nije ništa drugo doli »zatvor, savršeno mjesto za svakodnevna poniženja, redovito premlaćivanje i psihološku okrutnost kao sredstvo pokazivanja nadmoći«. 

   – A meni je savršeno jasno da Saramago – kad bi se pitalo ove što kod nas vrište »u ime obitelji« – nikada ne bi dobio Nobelovu nagradu. Ni onu za književnost ni onu za mir u kući.