– Je li tebi, trafikant, malo perverzno kad neke hrvatske novine, od svih ljudi na svijetu, baš Miloradu Dodiku daju najveći prostor za komentar sarajevskih prosvjeda protiv onih guzonja što već mjesecima blokiraju donošenje odluka o kojima građanima Bosne i Hercegovine doslovno ovisi život? 

   – Zašto bi to bilo perverzno? Prije će bit da je to u ime obitelji. 

   – Kakve obitelji? 

   – Složne. One u kojoj je JMBG kratica za Jedino Mile Bratski Govori. 

   – Šta je tebi okej kad se Večernjak raskrili pred Dodikom i pusti ga da mlati po Bosni dok ga jezik ne zaboli? 

   – A pred kim će se raskrilit ako ne pred laktaškim gavanom prema kojemu odavno njeguje posebne simpatije, o čemu svjedoči i laskava titula Večernjakove osobe godine kojom su ga zakitili?! 

   – Pa zar nema i hrvatskih dužnosnika koji bi govorili isto što i Dodik? 

  – Velika je to izjava, trafikant. I iznimno važna za konstitutivni položaj Hrvata u BiH. 

   – Kako to misliš? 

   – Pa tako što se u početku samo iz redova srpskih zastupnika moglo čut da demonstracije nisu usmjerene protiv svih neradnika u parlamentarnim klupama, bez obzira na stranačku i nacionalnu pripadnost, nego isključivo protiv Srba. Taj Vegar je, uključujući u priču i hrvatske zastupnike, hrabro pokazao da se ni Hrvati ne boje glasno zakukat da ih je strah od svega u Sarajeva, pa čak i od malih beba koje nemaju ni prvog zuba ni jedinstvenog matičnog broja! 

   – U pravu si. Bilo je to više od solidarnosti s nasmrt prestravljenim srpskim zastupnicama Dušankom Majkić i Aleksandrom Pandurević. Da se Vegar nije osmjelio priznat da se i hrvatski zastupnici boje dolazit u Sarajevo i tamo nastavit s neobavljanjem posla za koji su plaćeni, tko zna bi li se Borjana Krišto, Vjekoslav Bevanda, Dragan Vrankić ikad usudili javno promucat kako su i njima pune gaće kad samo pomisle na Sarajevo?! 

   – Baš zato mi je i krivo što njima nije dana šansa da u Večernjaku nadugo i naširoko kažu isto što i gazda Mile. 

   – Ne misliš valjda da je i njima krivo? I da nisu uživali čitajući Dodika? 

   – Ma znam da jesu. Naprosto moraju uživat kad novinar Večernjaka Dodiku postavi prvo pitanje: »Predsjedniče, kada ćete u Sarajevo?«, a ovaj kao iz topa koji je bio vreo ispali: »Nisam bio odavno, a ne znam ni kada ću.« Ili kad na novinarsku asistenciju koja glasi: »A je li ovakav rasplet pred državnim institucijama pokušaj da se odvrati pozornost s problema Federacije BiH?«, teški centar iz Laktaša u svom stilu poentira: »Oni vješto uspijevaju održati priču po Sarajevu da su oni dobri momci, a da ne valja Dodik ili Čović.« Fakat: čisto zakucavanje! Pa onda još jedno, kad Dodik kaže da »apsolutno podržava gospodina Čovića« i da mu je »baš drago što ih stavljaju u isti koš«. 

   – A ti misliš da bi se i Čović usudio tako radovat tom istom košu? 

   – Mislim da i on više uživa u Dodikovoj nadahnutoj partiji. Jebiga, Čoviću bi se možda i zamjerilo kad bi, makar i u najdiskretnijim aluzijama, izjavio ovo što je zahvalni Dodik izrecitirao novinaru Večernjaka: »Predugo su Hrvati u BiH bili zatočenici europskog puta Hrvatske i tamo se uvijek čekao, uz sve te potrebe dodvoravanja administraciji u Bruxellesu, odgovor kakav je stav EU–a o BiH i na tome se gradio njihov odnos prema sunarodnjacima. Ulaskom u EU Hrvatska će imati daleko snažnije poluge i manje kočnica da jasno definira svoj odnos. Moram reći da s jednim nestrpljenjem očekujem taj novi angažman Hrvatske ne u smislu miješanja u unutarnje stvari BiH, nego zaštite hrvatskih nacionalnih prava koja jedino nisu dovoljno zaštićena.« Ipak je lakše Dodiku nego njegovom pajdašu Čoviću ovako otvoreno pravdat hrvatsku političku elitu u BiH kao žrtvu zagrebačkog sluganstva prema Bruxellesu. Ili recimo izjavit da je »čak i priča oko presude ‘šestorki’ više politička poruka onima koji se danas bave politikom, nego što je to osuda nekih zločina«. 

   – Nije valjda i to rekao? 

   – Pa naravno da jest. Ne očekuješ valjda da bi on o »tim nekim zločinima« zbog kojih su osuđeni Praljak i kompanija išao govorit drugačije nego što govori o Srebrenici?! A pravi biser slijedi na kraju razgovora. Na primjedbu novinara da zvuči kao odvjetnik hrvatske politike u BiH, Dodik kaže kako – unatoč tome što on od hrvatskih sudrugova »često očekuje da vidi jasniju, čvršću i odlučniju poziciju« – ipak treba biti zadovoljan. I da »prije svega Hrvati trebaju biti zadovoljni Čovićevim vodstvom u tome pogledu«. 

   – Koji Hrvati? 

   – Valjda oni kojih su Dodiku puna usta, a Banja Luka pusta.