Da bi zemlja, nakon što uđe u Europsku uniju, ušla u eurozonu, dakle uvela euro kao vlastitu valutu, mora ispuniti određene kriterije. Oni se odnose na stabilni tečaj i cijene, nisku razinu javnog duga i fiskalnog deficita, te prihvatljivo niske kamatne stope. Hrvatska ispunjava uvjet stabilnog tečaja koji je i osnovno sidro domaće monetarne politike s obzirom na visoki stupanj eurizacije, odnosno činjenicu da su štednja, a onda i krediti, vezani uz euro.

Uz to, Hrvatska je uvozno ovisna zemlja, uvozna komponenta prisutna je i u domaćim izvoznim proizvodima pa je vječna tema bi li eventualno slabljenje kune i u tom smislu donijelo više štete ili koristi. Što se ostalih kriterija za uvođenje eura tiče, najveći su problem fiskalni kriteriji, razina deficita i javnog duga, čiji se udio u BDP-u primakao granici od 60 posto i ima tendenciju rasta. Od Milanovićeve se vlade očekivalo da će odmah po preuzimanju vlasti hrabrije krenuti u reforme, koje bi se s jedne strane sastojale u bitnijem smanjenju državne potrošnje, a s druge u zaokruženoj strategiji rasta s naglaskom na industrijsku proizvodnju i izvoz. Prvi dio reformskog paketa je zakasnio, odnosno nije se u promjene krenulo odmah pa je podosta izgubljen reformski potencijal. Drugi se pak još ne pokreće, pa BDP pada, novih investicija nema, a industrijska strategija nikako da ugleda svjetlo dana.

S fiskalnim reformama povezan je i euro-kriterij kamatnih stopa. Kreditori promatraju što vlada radi i provodi li potrebne reforme pa ovisno o tome razrezuju i cijenu kapitala koji nam je potreban baš zato što na vrijeme nismo uskladili potrebe i mogućnosti. Hrvatska dakle mora proći put fiskalne konsolidacije da bi na kraju tog puta prošla kroz cilj koji se zove eurozona. No, fiskalni parametri promatraju se uvijek u odnosu na BDP: ne bude li politika razvojna niti jedna nas konsolidacija neće spasiti. Spirala duga i društvenog proizvoda samo će se kaskadno spuštati na sve niže razine a to znači i sve teži život i sve gori standard. Jasno je dakle da na prvo mjesto treba staviti proizvodnju, a onda bi se i druge stvari lakše uskladile. Jača gospodarska baza jamac je i stabilnih poreznih prihoda, dok je povećavanje porezne presije u uvjetima sve slabijeg rasta kontraproduktivna mjera.

Drugo je pitanje, treba li uopće juriti u eurozonu, kada su i druge zemlje koje su već odavno ušle u EU, usporile te procese i prigrlile svoje valute kao bitne sastavnice ekonomskog oporavka. Primjerice, Češka, Poljska i Mađarska devalvirale su svoje nacionalne valute početkom globalne krize kako bi pomogle gospodarstvima da ostanu konkurentna. Te su zemlje shvatile da im činjenica što u jeku krize nemaju euro, ne odmaže već pomaže na putu oporavka. Neke nove članice zamrznule su daljnje pregovore oko uvođenja eura, a one stare koje su ispregovarale da euro ni ne moraju uvesti sada obilato koriste svoju monetarnu suverenost, štampaju novac i nastoje poticajnim kamatama potaknuti rast.

Naravno, svaki je monetarni prostor priča za sebe, međutim, ulazak u neko valutno područje mora se pomno planirati, ovisno o ekonomskim ciklusima zemlje, uz analizu kakve to potencijalne troškove i koristi nosi. Nositelji domaće ekonomske politike, prije svega premijer Milanović, u zadnje su vrijeme izjavljivali kako s uvođenjem eura ipak treba biti oprezan. Ni tamo ne teku med i mlijeko. Štoviše, stopa nezaposlenosti raste, pogotovo među mladima.

Međutim, guverner Boris Vujčić prošli je tjedan poručio da će nastojati euro uvesti što prije.Inspiriran valjda ulaskom Latvije u eurozonu. Kaže i da kad ništa nemaš, nemaš što izgubiti. Čini se tako da je Hrvatska među rijetkim zemljama koje trese snažna eu(ro)forija, a nakon euforije obično stiže otrežnjenje.