Otkako je u svibnju prošle godine Tomislav Karamarko postao predsjednik HDZ-a na djelu je potpuna desanaderizacija te stranke. Točnosti radi, s desanaderizacijom je donekle započela Karamarkova prethodnica Jadranka Kosor. Ona se distancirala od onog dijela nasljeđa nekadašnjeg predsjednika HDZ-a i Vlade koji je utjelovljen u korupciji i kriminalu zbog kojega je Sanader osuđen, nepravomoćno, na deset godina zatvora, a sama stranka tek će saznati kako će završiti pravosudni postupak koji se vodi protiv nje. Sanader je vlastitom zaslugom postao omražen u Hrvatskoj, ali to nikako ne znači da se mora odbaciti i promijeniti baš sve što je radio kao političar, a baš to u posljednje vrijeme nastoji prakticirati Tomislav Karamarko. Sanaderova zasluga je bitno smirivanje međunacionalnih tenzija u Hrvatskoj i poboljšanje odnosa Hrvata i Srba. Tu je politiku inaugurirao kad je koncem 2003. godine došao na vlast, simbolički ju je manifestirao kazavši »Hristos se rodi« i lomeći pogaču zajedno s Miloradom Pupovcem u većinski srpskom selu zadarskog zaleđa. Vlada je u njegovo doba postala osjetljivija na međunacionalne incidente i, ako ništa drugo, kada bi incidenti izbili reagirala bi barem verbalno i osudila ih. Takva politika izgleda ne odgovara HDZ-u kojega gradi Tomislav Karamarko. Njemu više odgovara politika međunacionalne konfrontacije i opasnog poigravanja s nacionalnim i nacionalističkim do ruba šovinizma. 

HDZ je u Vukovaru vodio zlu kampanju, a s međunacionalnim konfrontacijama ne staje ni nakon što su izbori za gradonačelnika završili. Ivan Penava, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika, ustvrdio je da su na izborima vukovarski Hrvati u najvećem broju dali glas njemu, a pobjedu Željku Sabu osigurali su Srbi. Dapače, za Penavu to nisu bili »tek obični izbori, već borba između dva potpuno različita svjetonazora«. Ni to Penavi nije bilo dovoljno pa je zaključio da se on okrenuo Zagrebu i u tom pravcu tražio podršku, a »Željko Sabo više je gledao prema Srbiji i Vojvodini, držeći se valjda one poslovice – svaka ptica, svome jatu leti«. Dakle, i za Sabu i za Penavu su glasove davali birači, sve redom ljudi koji imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište u Vukovaru. Birači u drugom krugu u Vukovaru nisu bili segregirani po nacionalnoj osnovi, pa nema nikakvog zdravorazumskog razloga da Penava to čini. Njegova izjava o borbi dva potpuno različita svjetonazora znači samo to da je za Penavu svjetonazor »biti Hrvat« baš kao što je za njega svjetonazor i »biti Srbin«. To je toliko mudro da bi se svjetonazorom moglo proglasiti i »biti budala«. 

Na sve što se događalo u Vukovaru, na sve pokušaje trovanja međunacionalnih odnosa, i to upravo u Vukovaru, Karamarko nije hladnokrvno gledao nego je još dolijevao ulje na vatru tvrdnjama o autobusima iz Srbije kojima su dovezeni birači koji su svoj glas dali, a kome bi drugome nego kandidatu SDP-a. Karamarkovih nije zborio o tome da je podnio prijavu zbog kršenja izbornih propisa u Vukovaru, a izgleda ni da mu nije jasno da nakon što kampanjom i izjavama koje nakon slijede, a kakve su izrečene u Vukovaru, neki ljudi moraju i dalje živjeti u Vukovaru. Ne mogu se svi s izleta u Vukovar vratiti u udobnost zagrebačkog doma. 

Karamarkova je politika iznimno neodgovorna i potencijalno zlehuda. U nedostatku sposobnosti da Vladu razvaljuje na ekonomskim temama, Karamarko se poduhvatio razvaljivanja međunacionalnih odnosa u Vukovaru i to razgaranjem nečega što opasno smrdi na šovinizam, a on može biti opasnije i od korupcije.