Velika pobjeda Vlade: nema štrajka u javnom sektoru, sindikati su pristali na ponudu Vlade da u 2013. ne bude daljnjeg smanjivanja plaća te da u trenutku kada bruto dohodak počne rasti tri tromjesečja zaredom, te plaće budu povećane za tri posto. Odnosno, vraćene na staro. To je bilo prihvatljivo za obje strane. Mir i sreća su zavladali. Istina, to je veliko postignuće.

Blokada državnih granica prije ulaska u EU, školstva dok traje državna matura i ispitni rokovi na fakultetima, a zdravstva bilo kada, paraliziralo bi državu, generiralo političku nestabilnost i dodatno uznemirilo ionako nervozne građane. 

   Ali još više članove Vlade. I čelnike sindikata. 

   Zapravo, radi se o tome da jednima i drugima generalni štrajk sada najmanje treba. Vladajući SDP ima zadatak konsolidirati se nakon lokalnih izbora, na kojima je izgubio neke od najvažnijih točaka na terenu i u stranci slijede velike promjene, najprije u zagrebačkom SDP-u.

Premijeru Zoranu Milanoviću, koji tvrdi da rekonstrukcije Vlade još neće biti – jer nema nikakvih razloga za to, kako kaže – štrajk pogotovo ne treba jer bi se možda u tom slučaju mogao naći u situaciji da se zaglušujuća buka štrajkača sa ulica prelije u zahtjeve javnosti da se ipak odrekne nekih svojih ministara koji su već imali gafova ili pak naprosto vode resore u kojima vlada ta buka. 

S druge strane, ma koliko šutjeli o tome, generalni štrajk sada ne bi odgovarao ni sindikalnim prvacima. Iako to može zvučati kontradiktorno, ni njima štrajk ne treba – sad. Sindikalni čelnici znaju čitati novine i svjesni su da preko 65 posto građana ne podržava njihovu odluku o štrajku, pa tako ni dio drugih sindikata.

U privatnom sektoru radnici gube posao, poslodavci im skidaju plaće za 20, 30, 40, 50 posto, i oni najnormalnije dolaze ujutro na posao, sretni što ga imaju. Šute i rade. Takvi neće podržati ideju obijesnih sindikata da blokiraju sustav i dodatno deprimiraju njihovu djecu u školama i na fakultetima radi smanjenja plaće od – 3 posto! U brutto iznosu! 

   Vilim Ribić, Branimir Mihalinec i ostali sindikalni momci bili bi izloženi riziku da im generalni štrajk propadne. I da oni budu smijenjeni. A na takvo dokidanje vlastitih beneficija nisu spremni. Radije ostaju u sedlu i potpisuju »futurističke manifeste«, kako je taj ugovor već kolokvijalno nazvan. Mirno probavljaju svoju kapitulaciju. 

   U čemu je onda problem? 

Pa, u tome što je Zoran Milanović i sam nedavno priznao da žali zbog svog velikog propusta: žao mu je, rekao je, što odmah nakon dolaska na vlast nije sve plaće iz proračuna, od svoje naniže, smanjio za deset posto. Propustio je priliku da odmah pokaže odlučnost. Plaće bi u javnom sektoru trebalo još rezati, i to je jedina istina. 

   Ok, njegovi ljudi neutralizirali su jučer sindikalce. Krasno. Ali stvar je samo odgođena. Plaće u javnoj upravi i dalje su nerealno visoke u odnosu na budžetski deficit, broj zaposlenih u javnoj upravi i dalje je bezobrazno visok.

Rješenje nije nađeno. Samo je odgođeno, kako premijer ne bi ugrozio svoju popularnost kojoj duguje svoja fina svilena odijela. Ili možda do prve sljedeće prilike za sindikaliste u školstvu, eventualno dok se Vilim Ribić ne predomisli ili možda do početka škole 1. rujna, kad će opet sve oči biti uprte u njih i oni će opet, u svojim skromnim rebrastim samt odijelcima, biti glavne medijske zvijezde, skoro kao da su i ta njihova odijela svilena. Sve je ugurano pod veliki, zajednički crveni tepih. Bravo.