I godinu i pol nakon što je Milanovićeva vlada preuzela vlast, ekonomski oporavak se ne nazire. BDP i dalje pada pa je tako u prvom kvartalu ove godine pao za novih 1,5 posto što je na godišnjoj razini manje no u zadnjem kvartalu prošle godine, ali i više no u prvom kvartalu 2012. u odnosu na prvi kvartal 2011. Pitanje je, dakle, krećemo li se konačno uzlazno ili tražimo novo dno. Kretanje nekih pokazatelja početkom godine Vladi je moglo dati razloga za optimizam, primjerice blagi oporavak industrijske proizvodnje, no već podaci za travanj pokazuju da tu nema kontinuiteta. Zabilježen je i snažan pad izvoza, koji se lani nešto bio oporavio, a domaća potrošnja pritisnuta je, raznim pogrešnim mjerama ekonomske politike, na najniže moguće razine. Turistička sezona privremeno će kao i svake godine malo popraviti stanje na tržištu rada, međutim strukturne probleme neće riješiti. Javna se potrošnja ne smanjuje, a privatna incijativa i dalje se može nabrojati na prste jedne ruke. 

Od kad je dakle preuzela kormilo, u ekonomskoj je politici ova vlada podosta glavinjala, poduzimala pogrešne mjere u pogrešno vrijeme, opteretila prvo porezima građane, da bi rasteretila dijelom poduzetnike, pokušala potom BDP dizati javnim investicijama, pa vidjela da ne ide, pa opet sve karte bacila na investicijsku klimu, što je ideologija u koju premijera Milanovića uvjerava guverner Vujčić. S druge strane, porezna presija nije donijela potrebni rast poreznih prihoda, ali zato rashodi i dalje rastu, pa se stvaraju nove proračunske rupe koje Vlada namjerava pokrpati izdavanjem novih skupih obveznica, ali i prodajom državne imovine. U međuvremenu su se u vladajućoj stranci nanovo uvjerili da kapitalistima nikad dosta: daš im prst, a oni hoće cijelu ruku, i često im je općenito netko drugi kriv za neuspjeh. I zato SDP ponovno traži podršku naroda koju je na ovim lokalnim izborima – i dobio. Iako je, naime, riječ o izborima gdje se prije svega prati neposredna izvedba stranačkih kandidata na lokalnom terenu, ekonomska situacija sigurno nije nešto na što su u vladi mogli računati kao na olakšavajuću, već prije kao na otegotnu okolnost. A s obzirom da je SDP uspjeh zabilježio u većim urbanim sredinama, ne može se reći da je zasad neuspješan pokušaj vladajuće stranke da zemlju izvuče iz krize nešto specijalno poremetio njen standardni ritam. 

Kako je moglo biti, dobro je i prošlo. To je naravno zasluga onih kandidata koji su neposredno prepoznati od biračkog tijela, ali se može tumačiti i kao pokazatelj da građani uočavaju kako je gospodarska kriza zaista duboka i teška, te honoriraju makar trud i rad koji se ulaže. Moguće je i to da ekonomija ljudima naprosto nije najbitnija, već da je ideologija dijelom krojila i lokalne političke karte, a tu je SDP-ovo biračko tijelo sasvim sigurno razbudila jasna i izravna Milanovićeva retorika koju prakticira u zadnje vrijeme, kao da se odjednom i sam probudio, ispravno uočivši da nije sve u struci – ima nešto i u karakteru.