Milan Bandić jedini je pravi pobjednik ovih lokalnih izbora. Uvjerljivo, praktički već u prvom krugu, osvojiti Grad Zagreb, s aureolom SDP-ovog otpadnika, najprestižniji je rezultat ako već nisi uspio pobijediti na predsjedničkim ili parlamentarnim izborima. Iako Zagreb nije Pariz, niti je Hrvatska Francuska s polupredsjedničkim sustavom, red veličina izbornog uspjeha je mjerljiv. 

  Pogotovo što je ostvaren uvjerljivo, protiv SDP-a, stranke koja je na vlasti i koja se metropolom već niz godina očigledno nije bavila onako kako je trebala. I dobro je da se takav amaterizam kažnjava, čak i kada u konačnici njegovom žrtvom po vlastitu političku karijeru ostaje jedan od najuglednijih esdepeovaca, Rajko Ostojić. Teško je povjerovati u analize političkih analfabeta da je Zoran Milanović naprosto svog ministra zdravlja žrtvovao kao figuru u unutarstranačkim izborima, naprosto obojica su svjesni da u predizbornu utrku nisu krenuli u pravo vrijeme i na pravi način. 

  Milanović nije politički diletant, ma tko ga takvim pokušavao prikazati, a i ovi lokalni izbori, da nije Bandićevog trna u oku, to i pokazuju. Uz očekivano, PGŽ i Rijeku, SDP je dobio gotovo nemoguće, Split i Osijek, zadržao Vukovar, nakon artiljerijske desne pripreme zbog uvođenja ćirilice, osvojio Sisak… Višestruko napadan zbog otvaranja fronta s nacionalnim koalicijskim parnterom IDS-om u njegovoj postojbini, Istri, Milanovićev favorit Damir Kajin, pokazao je, da bez Ivana Jakovčića u glavnoj ulozi, ta stranka više ne može računati na monopol vlasti. Unatoč gubitku Šibenika, Krapine i još nekih manjih sredina, očekivanog županijskog plavetnila HDZ-a, predsjednik SDP-a može biti izuzetno zadovoljan, ali ne i slavodobitan. 

 I da nije te ipak preniske izlaznosti, lokalni izbori 2013. godine mogli bi se ocijeniti ipak jednom kvalitetnom, neizvjesnom i uzbudljivom političkom utakmicom. Promjene nisu tektonske, ali ipak su se dogodile. Na lokalnoj razini, mnogi su monopoli potrošeni. 

  U PGŽ najveći je gubitnik PGS koji je jedino zadržao grad Krk zahvaljujući Dariju Vasiliću, dok su pale njegove tradicionalne utvrde, poput Kostrene, Delnica, Jelenja… Nigdje neće biti toliko novih lica kao u ovdašnjim lokalnim samoupravama, i to ženskih osoba koje su se uspjele politički afirmirati unatoč uvriježenom stavu kako je to nemoguće u našem patrijarhalnom društvu. 

  HDZ-u se klima do jučer neosvojiva tvrđava, Ličko-senjska županija, o čemu svjedoči tijesan prolazak za gradonačelnika Gospića njihovog kandidata Petra Krmpotića u srazu s nezavisnim poduzetnikom Karlom Starčevićem. Možda se i nigdje kao u Lici unutrašnji sukobi Karamarka s njegovim opnentima, poput Darka Milinovića, u konačnici nisu osjetili na nikad lošijim rezultatima HDZ-a. Čak je i dugovječni načelnik Novalje Ivan Dabo–Đono morao abdicirati u srazu sa svojim prezimenjakom i donedavnim stranačkim drugom i tajnikom Antom, kojeg je u drugom krugu podržao tamošnji SDP! 

 Sramežljivo, da se ne ugrizemo za jezik, moglo bi se reći da unatoč apolitičnosti i sve većem broju apstinenata, ovi lokalni izbori pokazuju da se sve više glasuje za ljude a ne stranke. Bili oni eksponenti stranačkih politika, nezavisni ili prebjezi, birači će, makar i u malom broju, nagraditi njihovu upornost i dati im priliku da se pokažu drugačijim od svojih prethodnika. 

  Na odabranima je da ih ne iznevjere.