Dakle, stvari danas u Hrvatskoj stoje ovako: političari ne smiju otvoriti usta i komentirati odluke Ustavnog suda; zdravstveni odgoj je izbačen iz škole; homoseksualci ne smiju ni pomisliti da bi bili građani prvoga reda, kao svi ostali. 

   Kakav to efekt može proizvesti u društvu? Možda kontraefekt? Idemo se virtualno staviti u kožu prosječnog građanina, onoga koji ima radno mjesto, visi na gadgetima tijekom dana koliko i prosječni Europljanin, zna 100 ili 1.000 riječi na engleskom jeziku, pogledao je nešto filmova i pročitao nešto knjiga u svom životu, posjetio dvije-tri svjetske metropole i na zadnjim izborima je glasao za vladu lijevog centra – a takvih je, koliko se sjećamo, bila većina u ovoj državi. 

   Prvo, osoba koja je dosad potpuno nezainteresirano i neosvješteno prolazila pored susjeda, kolege ili prolaznika na ulici koji je gay, i nije je zanimao bilo čiji seksualni život (osim valjda vlastitog), sada će stati i razmisliti: čekaj malo, pa ovi konzervativni primitivci tjeraju me da »U ime obitelji« glasam za ustavnu odredbu da je brak zajednica muškarca i žene, mada obiteljski zakon već na taj način definira stvar i tradicionalna bračna zajednica ničim ni nije ugrožena?! Baš neću! Dosad me za istospolne zajednice nije bilo briga, ali sad kad od mene agresivno i ultimativno traže da izađem na referendum, da se aktiviram i razmišljam o pravima homoseksualne manjine, sada ću o tim pravima i razmišljati. 

I tek sada neću podržati nazadnjačke, konzervativne i prohadezeovske protoklerikalne agresivce. Izaći ću na referendum i glasati protiv ideje »U ime obitelji« – kako bi obitelj mogao imati svatko, pa i onaj koji nije u stanju roditi četvero djece.

Neće mene nitko vraćati u 19. stoljeće! Drugo, ako je netko pomislio da djeca ne trebaju u školi učiti što je kontracepcija i čemu služi, što su spolne bolesti i kako se prenose, pa je zdravstveni odgoj ukinuo, vadeći se na proceduru, e tada ću se ja kao roditelj baš uključiti u javnu raspravu koju ministarstvo ponovno provodi i jasno i glasno reći: da, ja ne želim da mi dijete bude neprosvijećeni tudum.

I dapače, da, uključit ću se i u podršku GONG-u koji propituje ispravnost procedure svojedobnog uvođenja vjeronauka u škole. Ako netko želi da budem aktivni građanin, i uporno me na to sili, onda ću to i biti. Samo se svi ti konzervativci trebaju upitati je li njihovih 500.000 potpisa možda – manjina.

Uvjeren da ostalih 4 milijuna stanovnika misli drugačije, progresivnije i demokratskije, da, postat ću aktivan građanin i sudjelovati u svakoj javnoj raspravi koja pomaže da Hrvatska bude moderna europska država. Ako moram biti aktivist, bit ću aktivist. 

I treće, na izborima se neću složiti s tezom da političari, pa i vladajući, moraju staviti flaster na usta jer su tako rekli članovi Ustavnog suda. Oni ne bi da se o njihovim bogomdanim odlukama javno raspravlja – što li je to, verbalni delikt?!

E baš zbog toga što vrhunaravne veličine zabranjuju javnu polemiku, zatvorili bi javnu arenu i začepili usta bilo kome, izaći ću na sljedeće izbore i opet, iz najobičnijih ideoloških razloga, podržati lijevu politiku.

Baš kad mi je bila puna kapa nesposobne SDP-ovske vlasti koja nije ekonomiju pomakla ni za milimetar, tada shvatim da ponovno moram glasati za njih – jer ne želim da mi državu vode konzervativci s dna kace, koji su se pritom još u prošlosti dokazali i kao lopovi.

Ako Hrvatska mora – zbog njih – biti ideološki polarizirana, tada građanin ove zemlje mora iskazati politički i ideološki stav. Dečke i cure iz 19. stoljeća treba poslati gdje im je mjesto. U povijest. 

Što ako takva Hrvatska pobijedi? Hoće li to biti pobjeda U ime svakog pojedinca?! I zar bi se tome na kraju dana itko uopće trebao čuditi?! Građane Hrvatske ipak ne treba do te mjere podcjenjivati.