– U koje si se to zanimljive novine zabuljio, trafikant? 

   – U Hrvatsko slovo. 

   – Pa šta je to toliko zanimljivo u Hrvatskom slovu da ne podižeš glavu? 

   – Ono čega nema u ostalim novinama. Hajde, da te čujem: jesi li možda negdje pročitao da je u gradu Zagrebu održana molitvena tribina u znak duhovne potpore šestorici herceg-bosanskih dužnosnika koji iščekuju presudu Haškog tribunala za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona ili običaja ratovanja? 

   – O čemu govoriš? Kakva molitvena tribina? 

   – A kako bi ti drugačije nazvao tribinu na kojoj sisački biskup Vlado Košić predvodi »molitvu za hrvatske zatočenike« i s koje se upućuje kršćanska poruka: »Molite da se ponovi 16. listopada 2012., dan oslobađanja generala Gotovine i Markača.«?! 

   – A gdje je održan taj molitveni skup? U nekoj crkvi? 

   – U dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova. I nije to bio samo molitveni skup, već i javna tribina na kojoj su govorili istaknuti obavještajni djelatnici Miroslav Tuđman, Ivo Lučić i Miroslav Međimorec, književnik Hrvoje Hitrec, dramski umjetnik Zlatko Vitez… 

   – I šta su pametnoga rekli? 

   – Je li ti dovoljan zaključak iz Hrvatskoga slova: »Presuda, ma kakva ona bila, ne će, niti može umanjiti u našim srcima solidarnost, a u očima doprinos generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode i obrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju preduvjeta za mirovne pregovore, koji su, između ostaloga, omogućili i opstanak muslimansko-bošnjačkom narodu.«? 

   – Oni su, ako sam dobro shvatio, u Haagu završili zato što su ratovali s plemenitim ciljem da se stvore preduvjeti za mirovne pregovore i da se omogući opstanak Bošnjaka kao naroda? A pritom, naravno, nisu ratovali za stvaranje novih granica hrvatske države? 

   – Kakvih novih granica? 

   – A tko je, osim srpskog agresora, podupirao zajedničku borbu HV-a i HVO-a protiv Armije BiH? Je li taj špicl-historik Lučić povijesno istražio i autentičnost Tuđmanovih glasno izgovorenih i zvučno snimljenih projekcija hrvatsko-srpskog razgraničenja unutar BiH, zabilježenih još 1991. kada mudri vrhovnik kaže da »muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje koje odgovara i Srbiji i Hrvatskoj podjednako«? 

   – Kako ti ne dosadi citirat uvijek iste Ćaćine geostrateške tlapnje? 

   – A kako tim tvojim tribinašima ne dosadi guslanje uvijek istih floskula o »hrvatskoj obrani Bosne i Hercegovine kao države«?! 

   – Nemoj tako! Bilo je na ovoj tribini i novih momenata… Miroslav Međimorec je u svojstvu voditelja skupa potpore herceg-bosanskom sekstetu prepričao storiju o svome susjedu, starom i prekaljenom »borcu za slobodu i nezavisnost Hrvatske«, koji je »zbog rodoljublja bio zatvaran u Jugoslaviji«, te potom postao jedan od prvih članova HDZ-a. Ali na nesreću, stari se gospodin – priča Međimorec – razbolio i nakon teškog moždanog udara bio hospitaliziran na neuropsihijatarskom odjelu, u sobi na čijim prozorima su bile rešetke, pa je onako bunovan pomislio da je eto opet završio u zatvoru. »Glasno je buncao«, kaže dalje Međimorčeva priča, »opirao se, protivio, hrvao se s nevidljivim protivnicima. U bunilu je govorio kako su ga komunisti ponovno zatočili, ali će doći njegovi generali i osloboditi ga. Gledao bi prema rešetkama i danima vapio: Dođite, dođite moji generali, oslobodite me! Oslobodite!« 

   – A zašto je Međimorec uopće išao pripovijedat o oboljelom starcu? 

   – Pa zato da bi auditoriju poručio: »Nije li čas da i mi poput tog starog hrvatskog rodoljuba i političkog zatvorenika ne kažemo: Dođite, dođite oslobođeni svake krivnje, vi naši bosanskohercegovački Hrvati.« 

   – Moram priznat da ne razumijem poantu. A ne razumijem ni šta je u toj priči novo… 

   – Kako ne razumiješ? Novo je to što se više ne priziva državni nego moždani udar.