Sergej Bubka bio je za njih mala beba.

Legendarni skakač s motkom koji je cijelo desetljeće uporno, centimetar po centimetar, dizao letvicu u skoku s motkom i popravljao svjetski rekord, mogao bi se slobodno sakriti pred ustrajnošću kojom ovih dana jedna politička stranka u Hrvatskoj svoju letvicu političke i zdravorazumske vjerodostojnosti uporno spušta šokirajući makar onaj dio javnosti koji s poluinteresom i dalje prati zbivanja u demokratskom životu zemlje.

Riječ je, jasno, o HDZ-u.

Stranci koja je u samom finišu izborne kampanje za prvi krug lokalnih izbora, mislili smo tad, nadmašila samu sebe i to za nekoliko kopalja, kad je kao osnovicu svog gospodarskog programa ponudila gradnju podvodnih tunela do jadranskih otoka. I to sve po projektu čovjeka koji tvrdi da bi trebalo tunelom spojiti i Zadar i Anconu. Te usput izgraditi sedam umjetnih otoka.

Stranci koja je, samo dan-dva nakon toga upriličila predstavljanje svog drugog velikog projekta – izgradnje spalionica otpada. Sve pet, osim što se ustvari nije radio o predstavljanju projekta političke stranke, već o reklamnom nastupu privatne tvrtke koja se bavi gradnjom spalionica otpada. Nastupu organiziranom u stožeru najjače oporbene stranke. Valjda čisto da se unaprijed zna tko bi dobio na javnom natječaju za izgradnju spalionica kad se oni jednom vrate na vlast. Da drugi ne troše vrijeme i novac na nepotrebnu natječajnu  dokumentaciju.

Ipak, ludilo pred prvi krug je potpuno neusporedivo s onim što HDZ radi između dva izborna kruga. Otvorene laži koje koriste najjače perjanice te stranke više su od političke manipulacije, radi se o brutalnim uvredama zdravom razumu.

HDZ, za početak, nije pobijedio na lokalnim izborima. Bez obzira što je pobjedu Karamarko proglasio već u izbornoj noći, a zatim tu tezu, uz pomoć ostalih stranačkih velikodostojnika živčano branio, brojke su prokleta stvar. A one kažu da su HDZ-ove koalicije dobile za cca pet postotnih poena manje glasova nego one koje je ta stranka sklopila na lokalnim izborima 2009. godine. One kažu da u prvom krugu HDZ nije uspio osvojiti niti jedno uporište koje je dosad držala ljevica na razini županija i županijskih središta (nijedno nisu ni izgubili). One kažu da su HDZ-ove liste u velikim gradovima ostvarile još lošiji rezultat od onog lošeg kojeg su imali prije četiri godine.

Istina, HDZ je osvojio najviše mjesta u općinskim, gradskim i županijskim vijećima, ali to je kriterij po kojem je jednako vrijedna jedna stolica u najmanjem općinskom vijeću u zemlji, kao i ona u skupštini najvećeg grada. Tako nešto upotrebljavati kao argument dosad je imao obraza samo Veliki Blefer osobno. Ivo Sanader. Lijepo je vidjeti da njegov duh još živi u njegovoj stranci.

Drugi kriterij po kojem se “dokazuje” kako je HDZ pobjednik izbora je da se Hrvatska “zaplavila”, jer ta stranka ima većinu u županijama. Upravo zato – da bi se maksimizirao HDZ-ov izborni rezultat je početkom devedesetih i napravljena ova groteskna i neprirodna podjela na tzv. županije u zemlji snažnih povijesnih regija. I teško će se, s ovakvim razgraničenjem ikad i izmijeniti plava, županijska boja karte Hrvatske. Ali, zamislimo li Hrvatsku s pet regija jasno je da bi plava boja prevladavala samo na istoku i jugu. Veći dio zemlje bio bi, ne samo po rezultatima ovih lokalnih izbora – crven. Ili bar crvenkast.

Čemu to skoro pa patološko inzistiranje na “pobjedi” potpuno je nejasno. Naime, HDZ je prije samo mjesec dana sa svojom koalicijom ostvario čistu i nespornu pobjedu na izborima za Europski parlament. Istina, vrlo tijesnu, ali i 0,79 postotnih poena prednosti je – prednost.

Štoviše, ako se samo malo strpe, do drugog kruga, možda bi mogli ipak pobjednički dignuti ruke: jer, nije nezamislivo da HDZ osvoji sve velike dalmatinske gradove: Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik. U kombinaciji s ostalim rezultatima, to bi se svakako moglo proglasiti pobjedničkim rezultatom HDZ-a, bez obzira na potonuće u nekim drugim sredinama.

Međutim, i SDP za deset dana može proglasiti nespornu izbornu pobjedu unatoč zagrebačkog pljusci koju su doživjeli od Milana Bandića. Naime, ako kandidati koje podržava ta stranka osvoje Split i Osijek, bit će na vlasti u tri od četiri najveća grada u zemlji (do ovih izbora su imali samo Rijeku). Kako je vrlo izvjesna i pobjeda u simbolički prevažnom Vukovaru, proglasiti takav izborni rezultat Milanovićeve stranke ikakvim osim pobjedničkim bilo bi otužno.

No, najvjerojatnije će se izborni rezultati tako posložiti da će jedino pravedno biti proglasiti cijelu priču – neriješenom, s malom prednosti onome koji prevlada u majci svih izbornih bitaka 2013. godine, onoj za Grad Split.

Teško je, međutim, vjerovati, da će HDZ inzistirati na bilo čemu osim na tome da su oni “rasturili”, pa makar i izgube na sve i jednom drugom krugu lokalnih izbora. Jer, ukoliko toj stranci činjenice ne odgovaraju… zna se.

Kako drugačije, osim odsustvom političke pristojnosti, nazvati činjenicu da se njihov kandidat za dubrovačkog gradonačelnika protivi gradnji Hidroelektrane Ombla – jednom od krunskih investicijskih projekata Vlade Jadranke Kosor, za koji je glasao i predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Kojeg je silovito branio Domagoj Ivan Milošević i nakon silaska s vlasti, od kritika o nepripremljenosti investicijskih projekata kojima ga tada je šamarao Radimir Čačić. Tad Teo Andrić, dubrovački gradonačelnički kandidati HDZ-a, nije bio glasan. Danas temelji kampanju na protivljenju HE Ombla, a u stranci sliježu ramenima i spominju autonomiju ogranaka i unutarstranačku demokraciju. Što su, jasno, pojmovi koji svima prvo padnu na pamet čim se spomene stranka koju su vodili Franjo Tuđman, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko.

Najbrutalnija i najbezobraznija laž međutim došla je ovih dana iz usta HDZ-ovog parlamentarnog veterana Vladimira Šeksa, koji je ustvrdio kako se birači u dijaspori ne računaju kad se skupljaju potpisi za referendum. Čak i ako logiku stavimo na tren po strani: naime, birači iz dijaspore po najnovijoj Šeksoliji, mogu potpisivati peticiju za raspisivanje referenduma, mogu na njemu i glasati, ali se ne uzimaju u obzir kad se računa deset posto glasova potrebnih za raspisivanje istog – radi se o goloj laži.

Naime, prije samo dvije i po godine je saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav, kad je bila riječ o potpisima za referendum o Zakonu o radu, usvrdio kako je “broj prikupljenih 717.149 birača u Republici Hrvatskoj zatražilo raspisivanje referenduma o prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o radu, što je 15,95 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj”. Odluku je potpisao predsjednik Odbora. Vladimir Šeks.

Ako se u međuvremenu nisu promijenila osnovna pravila matematike, gospodin Šeks je jednostavno, svjesno i cinično slagao (deset posto je tad bilo 449.623, a u Hrvatskoj, bez dijaspore, oko 4,1 milijun birača). I tako se sjajno uklopio u sad već sustavnu političku praksu svoje stranke.

A koja se da sažeti u vrlo jezgroviti komparacijski niz: laž, prokleta laž i HDZ.