Kad je Željko Kerum nazvao Mislava Bagu konobarom bilo je jasno kako ima nade za Split. Bandić je zaplakao za majkom na samrti i zavapio medijima da ga ne proglašavaju lopovom, jer nikad nikome ni kune ukrao nije, a kamoli uzeo iz proračuna Grada Zagreba. Onda je otišao majci u Mostar da bi već ujutro trčao Zagrebom. Valjda čovjek negdje ima privatni avion. Majica Vojka Obersnela s natpisom »Samo prvi krug« ove godine ostaje u ormaru, ali će sve ostalo ostati isto zbog izvjesne pobjede nad Hrvojem Burićem. Zlatko Komadina je pokazao da je doista rođen kao naš župan, sudbinski predodređen za funkciju, koju bi najbolje bilo ukinuti kad se Komadina jednog dana umirovi. Kalmeta je onako od srca zapjevao uz harmoniku i tamburaše i konačno izašao iz tunela s predizbornog plakata kako bi ostao mecena, koji kroji sve što se zbiva u Zadru na još četiri godine. Bit će i Gaženice i podmorskog tunela do Ugljana i Pašmana, valjda će i Žužuli sa Skladgradnjom uskočiti i ofarbati ih po tržišnim cijenama.

Među navodnim ili izglednim pobjednicima izbora ima i onih s presudama, doduše nepravomoćnim, kao Andro Vlahušić u Dubrovniku, a i onih s pravomoćnim, kao što je neformalni lider HDSSB-a iz zatvora Branimir Glavaš. Na spomenutog Kalmetu i njegova ministarska postignuća u resoru s najviše afera, istražnih i sudskih postupaka postaje pomalo zamorno podsjećati, jer doista nema drugog izbora doli zaključiti kako je čovjek nevin i čist kao jutarnja rosa unatoč tolikim svjedočanstvima, koja su ga na suđenju Sanaderu razotkrili kao jednog od važnijih aktera u namještanju državnih poslova i zlouporabi položaja. Isto vrijedi i za Milana Bandića, koji iz dana u dan dokazuje kako čovjek može biti uspješan i imati nekoliko stotina prijava protiv sebe.

Što se može, zaboravimo sve to. I premijer Milanović zorno pokazuje kako je lako stvari relativizirati. Kaže čovjek da je on za sve kriv, logično ne može valjda kriva biti njegova tajnica. Ljudi imaju pravo izabrati i najgore, ja ću to poštovati, kaže premijer i lakonski odrađuje sve neugodne teme oko lokalnih izbora, iako je logično zapitati na koji će način čovjek konkretno podnijeti odgovornost ako već sam priznaje krivicu.

Niti jedno natjecanje na kugli zemaljskoj ne proizvodi tolik broj pobjednika kao lokalni izbori u Hrvatskoj. Uzalud se Ronaldo i Messi muče cijelu godinu osvojiti poneki trofej ko zadnji kreteni. Čak i Sammir u Dinamu prolije više znoja čekajući proslavu još jedne titule prvaka. I on ima kakvu-takvu konkurenciju. Kod lokalnih izbora sistem je obrnut, jer je dovoljno godinama egzistirati u ovoj ili onoj stranci, odraditi sve poteze po volji stranačkog šefa i baze, pa prije ili poslije dočekati nagradu u obliku funkcije.

Zato su ovi izbori bili nikad gori »festival« demokracije. Mali odaziv, nikad manje novih lica i ideja. Takvi su i izvještaji na naslovnicama novina, portala, televizijama… Svi naslovi svode se na isto kao da je riječ o podjeli plijena. Rijeka Obersnelu, Zagreb Bandiću, Zadar Kalmeti, najviše županija HDZ-u, Istra IDS-u i Jakovčiću, potvrda Glavaševog HDSSB-a u Slavoniji… Svatko i dalje ima svoj rejon i zonu interesa. Sve ostalo nije problem, iako je apsolutno sigurno samo to da lokalni izbori ništa pozitivno građanima Hrvatske neće donijeti. Samo činjenicu da još četiri godine treba plaćati glomazni i neracionalni aparat 20 župana i još 555 gradonačelnika i općinskih načelnika zajedno s pripadajućom administracijom. Plus Grad Zagreb i cijenu aparata Milana Bandića.

Pred očima sve veće sirotinje u državi sviraju tamburaši, ori se pjesma i redaju zagrljaji pred kamerama, jer će još četiri godine za dobitnike izbora vladati blagostanje. Poneko pitanje novinara o sve očitijoj nezainteresiranosti građana za izbore, političare i ono što oni nude neće biti teško ignorirati. Svi bi ionako najradije zaboravili vojsku birača u rasponu od 60-tak posto, koji promatraju cijeli taj maskenbal i šute. Ne izlaze do biračkih mjesta ili dođu tek kako bi vlastiti listić učinili nevažećim. Nitko ih nema pravo podcjenjivati zato što ne pristaju na iluziju da svake četiri godine odlučuju o vlastitoj budućnosti. I žele više od obične podjele plijena na »festivalu« demokracije.