Hrvatska nikad neće biti Dubai i nema smisla graditi umjetne otoke u siromašnoj zemlji s tisuću otoka. Plan HDZ-a o izgradnji podmorskih tunela do hrvatskih otoka po svemu nije realan, iako možda negdje na Jadranu postoji otok za kojeg taj projekt ne bi bio neizvediv.

Strašno je to što o sasvim konkretnim i stručnim pitanjima raspravu vode Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, ljudi koji su u životu najkompliciraniji građevinski pothvat mogli imati kod postavljanja pločica u vlastitom stanu, a ipak pred cijelom javnosti vode polemiku »za i protiv« specifičnog i sasvim novog infrastrukturnog projekta teškog više milijardi eura.

Nemaju podmorski tuneli ni studiju isplativosti, utjecaja na okoliš, ni posebno važnu procjenu sigurnosti, niti simulaciju prometne iskoristivosti u ljetnom i zimskom periodu, procjenu troškova održavanja ili simulaciju cijena tunelarine, pa se stoga i nema na osnovu čega tražiti odgovor na najvažnije pitanje: zašto bi prezadužena Hrvatska zbog tunela još jednom trebala srljati u nove kredite teške milijarde eura, umjesto osmisliti daleko bolje projekte za revitalizaciju industrije sa osnovnim ciljem zapošljavanja građana Hrvatske. 

  Svaka ozbiljna država morala bi imati Strategiju razvoja za barem 20 godina unaprijed. Dio te strategije morala bi biti i Strategija prometnog razvoja. Tih strahovito važnih dokumenata Hrvatska nema.

Tek su u izradi i nitko ne zna što će u njima pisati. Prethodno postoje samo koncepcije usvojene još u prošlom mileniju, koje često više uopće ne korespondiraju s realnim stanjem, čak niti s projektima koji su već u realizaciji kao što je nizinska pruga ili s projektima koji su velikim dijelom završeni kao što je mahnita i neracionalna izgradnja mreže autocesta. 

  Upravo bi povijest gradnje autocesta trebala biti pouka koliko je neodgovorno razbacivati se milijardama kredita bez realne podloge. Još je donekle i postojala opravdanost gradnje autocesta od Zagreba prema Splitu i Rijeci, a sve ostalo bilo je krajnje upitno, pa su upravo zbog toga, dvije državne tvrtke ARZ i HAC, dovedene u spiralu dužničkog ropstva, jer danas moraju podizati nove kredite kako bi vraćali stare, iako tako samo prolongiraju otplatu i povećavaju dug.

Čak i početna procjena cijene jednog kilometra podmorskog tunela na razini između 35 i 45 milijuna eura pokazuje da je jedan kilometar skuplji četiri do pet puta od kilometra autoceste! I to bez umjetnih otoka, koje bi trebalo graditi kako bi postojali sigurnosni izlazi.

Zato je zapanjujuća neogovornost i lakoća s kojom Tomislav Karamarko predlaže projekt bez stručne podloge, jer bi isti nedvojbeno dodatno povećao zaduženost Hrvatske i njezinu ovisnost o interesu stranih banaka i korporacija. 

  Drugi problem s nasljeđem autocesta proizlazi iz davno zaboravljene retorike pokojnog Ivice Račana, koji je u prvim godinama svoje Vlade redovno naglašavao plan uređenja najmanje nekoliko desetaka gospodarskih zona uz same autoceste, koje su tako trebale postati temelj razvoja gospodarstva, distributivnih centara i tvornica.

No, sa izuzetkom Dugopolja kod Splita ta ideja ostala je mrtvo slovo na papiru.

 Takvog dodatnog benefita kod podmorskih tunela nema, niti ih može biti, jer će svako poslovanje na otocima uvijek biti skuplje nego na kopnu.

 Onaj poticaj proizvodnji dijelova tunela u hrvatskim brodogradilištima ipak ne treba uzimati previše ozbiljno, jer je riječ o jednokratnom i malom poslu u odnosu na kapacitete i potrebe praznih navoza. 

  I tako se nakon svega dolazi do zaključka o Hrvatskoj kao slučajnoj državi u kojoj prolaze još jedni izbori, a da čak niti u predizbornoj kampanji nije bilo moguće čuti gotovo ništa od ozbiljnih namjera i ideja za ustoličenje bilo kakvog ozbiljnijeg koncepta razvoja.

Kamo sreće da se pojavi bilo koja politička opcija s nizom konkretnih rješenja za zapošljavanje i postizanje većeg životnog standarda.

Nažalost, daleko je lakše neodgovorno obećavati gradnju tunela po uzoru na kule u pijesku. Sanjariti o boljem životu ispod mora kad takvog nema na površini. I izbjegavati odgovor na daleko važnije pitanje. Šta će nam tuneli kad nemamo gdje raditi i od čega živjeti?