Ma pisalo se o njegovom političkom imenovanju, o sumnjivom liku koji se uvijek snalazio, kojem ni Antun Vrdoljak nije uspio baš uništiti život i karijeru kao mnogima drugima, a on sam upinjao se objasniti javnosti da nije došao na HRT zasjesti u fotelju bez obzira na sve. I uz sve kritike i sve podozrivosti prema njemu, zapravo mu se popuštalo, čekalo da povuče prve poteze i opravda svoju proklamiranu poziciju stručnjaka. Pa je tako i komplicirana reforma, koju još nitko zapravo ne razumije, prošla skoro lišo, sve se nešto čekalo, ajde, Radmane, velik je to sustav, lijeni mastodont kojeg nije lako pokrenuti. 

  A onda je došao taj prokleti sukob interesa, omiljena zabava državnih dužnosnika. Da, državnih dužnosnika, što je i Radman, koliko god se trudio u svom pitijskom obraćanju urbi et orbi u središnjem Dnevniku uvjeriti javnost da nije. Ono, poštujem ja odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koje je utvrdilo da sam kriv po čak četiri točke, ali ona vrijedi za državne dužnosnike a ja to nisam. 

  A kad suurednica središnjeg Dnevnika javne televizije, u cilju informiranja javnosti, želi postaviti pitanje o odluci Etičkog povjerenstva HRT-a da je kum lažljivac Rogošić povrijedio više odredbi Kodeksa, to joj se zabranjuje. 

  Radman je izgubljen. Pola hrvatske javnosti traži njegovu ostavku, a on zabija glavu u pijesak i izjavljuje: »Svojom čašću jamčim da nisam u sukobu interesa«. Mogli bismo se jako šaliti s ovom rečenicom, ali ona samo pokazuje koliki je stupanj Radmanovog nerazumijevanja funkcioniranja demokratskog društva s njegovim sustavima kontrole. Pa čak je i Bandiću to jasno, samo on, barem zasad, pametnije igra.