Vijest da će se do otoka graditi mreža tunela ispod mora Jadranskog, malo koga je ostavila ravnodušnim. Vesele se otočani i turisti, radost je zavladala među vrijednim građevinarima, djeca mašu zastavicama, a najviše se raduju ostarjeli partizani, antifašisti i njihovi ideološki sljedbenici. Trljaju oni veselo ruke i međusobno si namiguju jer; »U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka«. Što više podmorskih tunela, to više mladih proletera, misle si oni i sanjaju o danu kada će cijela Hrvatska biti pretvorena u jedan veliki tunel, čemu se izgleda neće trebati dugo čekati.

   Velika vijest obišla je u trenutku cijeli svijet. Razočarane oporbe u ovom podvigu vide svoju šansu. Jednostavne cijevi kroz koje se prometuje, nova su razvojna šansa posrnulih gospodarstava. Amerika je na nogama. Protivnici recesijskog Obame mobiliziraju svoje članove.

   – Pogledajno Hrvatsku, ljudi će voziti automobile u cijevima ispod mora i to će ih spasiti. A što mi čekamo? Vrijeme je da tunelom spojimo Ameriku s Mjesecom i tako omogućimo američkoj industriji dopremu skupocjenih minerala, rečeno je na konvenciji uz gromoglasne povike odobravanja i nade.

   No, nisu svi radosni.

   U Jadroliniji – tom velikom nacionalnom putničkom brodaru zastave su na pola koplja. Malo je reći pola. Tmasti su se oblaci nadvili nad glavama mornara, kapetana pa i novog direktora.

   – Aj, aj, aj, zdvojno kukaju ne sluteći ničega dobroga u toj novoj tunelskoj inicijaviti. Već vide; privezani bijeli brodovi uzalud čekaju putnike, gosti iz cijelog svijeta dolaze vidjeti ta podmorska čudesa i srljaju u rupe što vode ispod sinjeg mora. Pa gore, dolje, gore, dolje po tunelu. Nitko se za brodovima više i ne osvrće, mogu ih okačiti Karamačku o rep.

   Valja nešto hitro učiniti inače im nema spasa. Klin se klinom izbija. EU fondovi jedva čekaju da kome u Hrvatskoj sine kakva dobra ideja, pa da iskrcaju novac s kojim ionako ne znaju što će. Trendu se priključuje i riječki brodar, protiv tunela kontriraju mrežom kanala:»Od Zrinjevca do Iloka za dva sata katamaranom po subvencioniranoj cijeni.« Turisti u kolonama čekaju da vide i ovo svjetsko čudo. Jadrolinija je spašena.

Recepti Marije Antonaete

   Izvjesna Eva Ursula Muller radosno je objasnila da trećina svjetske populacije redovito jede insekte, a to je zato što su ukusni i hranjivi«. I Hrvati kao moderan i civiliziran narod ubrzano se priključuju ovom zanimljivom nutricionističkom trendu. Ako još ne jedemo pauke, ne znači da ih tako fine i debeljuškaste nećemo već sutra pohlepno trpati u usta. Što veći to ukusniji. Perjanica novog trenda bit će pučke kuhinje. Širom Europe već se pripremaju meniji, dizajniraju slastice. Evo nekih.

   I nametnici bi bili korisni. Umjesto slanih štapića, kikirikija i čipsa grickali bi stjenice i uši koje će se zakotiti po nama. Rituali masovnog trijebljenja i zanimacije za zube po autobusima i tramvajskim stanicama predstavljali bi sastavni dio nove urbane kulture. U početku bi mali problem bio bi s konzumacijom picajzli, ali bi se vremenom i to riješilo.

   U FAO-u navode prednosti proizvodnje insekata: primjerice dva kilograma hrane dovoljna su za proizvodnju jednog kilograma mesa insekata. Tako bi se od jednog propalog suicidnog bankara dalo napraviti pedesetak kilograma svježe insektovine, dovoljno da nahrani jedan omanji sirijski izbjeglički kamp. Eh, da je Marija Antoaneta znala za ovu formulu, možda bi joj i danas bila glava na ramenu. A možda i ne bi.

Priče iz susjedstva

   Novi problemi pred Europskom unijom. Predsjednik Republike Srpske zatražio je od država članica da odustanu od obilježavanja stote obljetnice Sarajevskog atentata – u Sarajevu. Izgleda da se Dodik iskreno začudio otkud ikome ideja da bi taj događaj trebalo obilježiti u glavnom gradu BiH. On osobno će ubojstvo nadvojvode Ferdinanda proslaviti na Drini.

   Donosimo prijedlog koji bi Europskoj uniji olakšao rješavanje ovog najnovijeg diplomatskog spoda u tri poteza.

   Na našim zapadnim granicama potpuno drugačiji tonovi – miroljubivo i svečano. Slovenski predsjednik Borut Pahor dodijelio je državnu medalju za zasluge američkoj astronautkinji indijsko-slovenskog porijekla Suniti Williams koja se proslavila nakon što je u svemir odnijela kranjsku kobasicu i tamo je valjda pojela (što bi drugo s njom mogla učiniti?). Taj su svemirski poduhvat Slovenci nagradili medaljom. Da je živahna Sunita ponijela sa sobom put nebesa i koju litricu terana, u Ljubljani bi joj podigli i spomenik. Samo bi malo maknuli u stranu Prešerna i eto ti astronautkinje s kobasom u jednoj i bocom vina u drugoj ruci kako krasi glavni gradski trg.