Da je kojim sretnim slučajem Hrvatska u EU ušla prije kakvih pet, šest godina taj bi događaj za jugoistok Europe možda bio i točka prekretnica nakon koje više ništa ne bi bilo isto. U to je vrijeme naime EU izgledala kao nepovratno upješan projekt koji samim dodirom sve pretvara u zlato. Pa bi onda i zaostale ex Yu države mogao pretvoriti u pristojno mjesto za život. Uostalom i Portugal, Španjolska i Irska nisu bile puno bolje prije ulaska u EU. 

   Međutim, EU trese dosad nezabilježena gospodarska kriza koja dovodi u pitanje i sam smisao njenog postojanja. Gore spomenute priče o uspjehu sada su na rubu bankrota. A slična sudbina čini se čeka i Sloveniju, po svim kriterijima najuspješniju postkomunističku zemlju. 

   I u tom ozračju Hrvatska sada ulazi u EU gdje bi, smatraju neki ugledni ekonomisti, kratkoročno mogla proći otprilike kao Dinamo zadnje dvije godine u Ligi prvaka. Dakle dobiti sasvim solidne gospodarske batine. S jedne strane naše tvrtke ostaju bez tržišta na kojem su jače od konkurenata, a s druge na naše dolazi konkurencija koja je prema našoj prehrambenoj industriji u istom odnosu snaga kao Real Madrid prema Dinamu. 

  Znači li to da bi se naši istočni susjedi – posebno ako Hrvatska u svojoj prvoj godinu u EU prođe kao bosa po trnju – mogle okrenuti starim navikama jer im perspektiva ulaska EU više ne donosi nikakav bitniji boljitak? I da im se stoga nije vrijedno truditi niti oko bolnih gospodarskih i društvenih reformi, kao ni oko možda još bolnijih političkih kompromisa. 

   Ključna će tu biti kako će se u svemu tome ponašati Srbija. Nakon što Hrvatska u političkom smislu napusti ovo područje Srbija će odjednom biti u njegovom središtu, okružena državama s velikim problemima od kojih je većinu baš ona i uzrokovala. Zasad se čini da bi koalicija naprednjaka i socijalista mogla možda u svemu tome biti i uspješnija od prethodne kvaziproeuropske administracije Borisa Tadića. Kompromis oko Kosova hrabar je potez nekadašnjih radikala i miloševićevaca. 

  S druge strane BiH i dalje ostaje balkanski bolesnik kojeg na umjetnom životi održavaju aparati međunarodne zajednice. I ništa, baš ništa, ne govori da bi se to stanje moglo promijeniti nabolje. BiH je naprosto zemlja s ugrađenim defektom, većina njenih građana naime ne želi da ona uopće i postoji. Ta je zemlja model kako bi danas izgledala Jugoslavija da je kojim slučajem opstala. Permanentne ustavne promjene i stalni međunacionalni konflikti troše većinu društvene energije koja se onda ne može upotrijebiti za reforme koje bi zemlju pogurale naprijed. EU perspektiva većini je tamošnjih političara zadnja rupa na svirali. 

   Međutim, kakav će biti utjecaj hrvatskog ulaska u EU na njeno istočno susjedstvo, i hoće li ga uopće i biti, u ovom je trenutku nezahvalno, zapravo nemoguće prognozirati. Previše je tu otvorenih pitanja da bi se mogla dati bilo kakva prognoza. Ostaje nam jedino nadati se da će, kada i ako sljedeća ex Yu država bude ulazila u EU, ovakvi strahovi biti potpuno nepotrebni. A to bi onda značilo da hrvatski ulazak u EU ipak nije bio bez nekakvog pozitivnog utjecaja.