Keruma i Bandića, stoga, kao i sve one lokalne šerife po Hrvatskoj koji bježe ovih dana od svojih protukandidata, valja doživljavati vrlo jasno: kao upaljeno slijepo crijevo demokratskog razvoja ove zemlje
Dvadeseti i tri pune godine od prvih modernih višestranačkih izbora u Hrvatskoj demokraciju u ovoj zemlji svakako više nije uputno podcjenjivati nazivajući je “mladom”. Već smo toga prevalili preko glave podosta, od izbora u ratnim uvjetima, autokrature, “oporbene situacije” koju da se ne smije dozvoliti, koalicija, korupcije… tako da je hrvatski birač već biće sa solidnim iskustvom. Nekad se otklone od uobičajene demokratske prakse, poput recimo upadanja predstavnika vlasti sa šmajserima u novinsku redakciju, zataškavanje ratnih zločina vlastite vojske, ili nepriznavanje rezultata izbora u glavnom gradu (i niz drugi, nešto manjih psina) moglo pokušavati objašnjavati sa pričom o “mladoj demokraciji”, ali danas, 23 godine poslije komunizma, a 44 dana prije ulaska u Europsku uniju, svaki oblik ozbiljnijeg demokratskog deficita je jednostavno hračak u lice javnosti.
Ali još uvijek ima onih koji, hvala na pitanju, ustrajno pljuju. U tom vrijeđanju elementarne demokratske pristojnosti nacije, utrku predvode gradonačelnici dva najveća hrvatska grada, Milan Bandić i Željko Kerum. Radi se o izbjegavanju sučeljavanja s protukandidatima.
Cijelu, evo, kampanju za prvi krug lokalnih izbora Miki i Žele proveli su baveći se “svojim poslom”: uglavnom trošenjem gradskog novca za vlastite izborne kampanje (dobro, Kerum i stvaranjem novog autohtono hrvatskog supkulturnog pravca https://www.facebook.com/Prsuting?fref=ts). No, manje ili više prikriveno korištenje funkcije za vlastitu izbornu kampanju nije samo specifičnost ovog dinamičnog gradonačelničkog dvojca, uostalom i aktualna Vlada se dodatno angažirala u kampanji za svoje favorite na lokalnim izborima.
Ono što, međutim, Bandića i Keruma prokazuje kao demokracije nedostojne kandidate njihov je odnos prema sučeljavanjima. U najboljoj praksi svih dosadašnjih HDZ-ovih lidera (dok su, jasno, bili na vlasti) obojica ustrajno izbjegavaju medijska sučeljavanja s protukandidatima. Pred mikrofone i kamere izlaze isključivo sami, a u studijima, kad se okupe njihove rivali, u oči bode prazna stolica.
Sučeljavanja protukandidata za neku funkciju u demokratskom društvenom sustavu uobičajeni su dio cijelog izbornog procesa. Okršaj oči u oči znao je u zadnji tren promijeniti političke odnose i tijek povijesti neke zemlje. Stvar je, uostalom, elementarne pristojnosti da se biračima od kojih se traži glas omogući da u direktnim sučeljavanjima odmjere najizglednije kandidate.
U Hrvatskoj, nažalost, sučeljavanja nisu rutinska praksa, a za to je jedini krivac stranka koja je zemljom vladala cijelu demokratsku punoljetnost (18 od ukupno 23 godine) – HDZ. Jedini koji je s funkcije premijera pristao na niz predizbornih sučeljavanja sa šefom oporbe bio je pokojni Ivica Račan, koji je i na taj način otvorio vrata istinskoj demokraciji u ovoj zemlji. Kad smo nakon njegovih direktnih okršaja sa Sanaderom pomislili da su sučeljavanja konačno postala dio demokratske prakse Hrvatske, onda su nas Ivo Sanader i Jadranka Kosor u to razuvjerili.
Bandić i Kerum, tako, barem u ovom prvom krugu lokalnih izbora 2013. godine, baštine jednu od gorih stečevina prakse HDZ-a – bijeg od protukandidata i javnosti. Obojica time biračima šalju istu poruku: prezira i straha. Prezira prema demokratskim običajima kao takvima (a tako i samim ljudima od kojih očekuju glasove), te straha prema onom što bi na sučeljavanjima moglo biti izrečeno i koliko bi mogli ispasti inferiornima u odnosu na konkurenciju.Keruma i Bandića, stoga, kao i sve one lokalne šerife po Hrvatskoj koji bježe ovih dana od svojih protukandidata, valja doživljavati vrlo jasno: kao upaljeno slijepo crijevo demokratskog razvoja ove zemlje.
