Kao pseto, bile su posljednje riječi Jozefa K. prije nego što su mu njegovi egzekutori u crnim kaputima zarili nož s dvostrukim sječivom u srce. 

   Dr. Zvonko Šundov na sreću nije tako skončao iako njegov proces nije nimalo manje kafkijanski od onog koji je prije gotovo stoljeća ispisivao Franz Kafka u svome nedovršenom remek-djelu.

Ni njemu nije rečeno što je to zgriješio, ali, za razliku od Jozefa K. kojeg njegovi isljednici puštaju da radi, dobio je otkaz i ostao 13. prosinca 1991. bez posla i egzistencije. I tada počinje njegova kalvarija koju ne bi literarno mogli izmaštati niti geniji poput Kafke. 

   Prva pravomoćna presuda prije dvadesetak godina ide u njegovu korist, ali ne događa se ništa, baš kao što Elektrotehnička škola u Zagrebu i oni koji je vode ostaju gluhi na uputstva resornih ministarstava, pa potom na pravorijek Suda za ljudska prava u Strasbourgu, na mišljenja nevladinih udruga, inspekcija…

Ni presude, ni tumačenja, ni preporuke, ni molbe do danas nisu našeg Zvonka K. vratile na posao, a kako stvari stoje, bez obzira na promjenu vlasti i ravnatelja, niti neće. 

   Na pitanje zašto i kako je to moguće, odgovor je relativno jednostavan: Hrvatska još uvijek nije pravno uređena država, njezino pravosuđe još uvijek je labirint u kojem previše jozefa i zvonka luta i lupa glavom od nemila do nedraga.

Možemo mi zatvoriti sva poglavlja koja je pred nas stavila Europska unija i odbijati sve buduće monitoringe hvastajući se svojom zrelošću, ali to naprosto nije tako, i još dugo neće biti kada je pravosuđe po srijedi. 

  Zato će se naš puk još dugo čuditi kada u istim vijestima i novinama čuje i pročita da je poznata televizijska zvijezda za milijunske iznose kažnjena društveno korisnim radom, a za širu javnost anonimni ribari dugogodišnjim bezuvjetnim zatvorom zbog šverca školjaka iako su se morali ubiti od posla dok su do njih došli.

Dakako da ne valja uspoređivati jabuke i kruške, rolexe i prstace, ali i u ne baš maloj zbirci sakupljenih novinarskih presuda ima podosta onih na čija bi sudačka obrazloženja zašto smo krivi javnost vrištala od smijeha da nisu dugoročno tragična. 

   Ako iza njih, kada su mediji u pitanju, i stoji osveta pojedinih političkih moćnika koje je hrvatsko pravosuđe u pravilu svih ovih godina pobožno i servilno servisiralo, zašto se jedan profesor filozofije ne može vratiti na posao kada su mu svi dali za pravo?

Ili, bolje rečeno, kakav to autoritet i moć imaju ravnatelj, škola i oni koji njome upravljaju da ne poštuju i provode u djelo sudske presude, a da im se zauzvrat svih ovih godina ama baš ništa nije dogodilo? 

  Zvonku Šundovu pak nakon otkaza, kako to obično i biva, na glavu su se sručile sve nevolje ovoga svijeta. Završio je na cesti gladan, razorenog braka, živio poput beskućnika, načetog zdravlja i živaca.

Samo da se nakon svih ovih godina agonije koju je proživio, nakon nemirnih snova jednog jutra ne probudi u krevetu, ležeći na oklopno tvrdim leđima, pretvoren u golemog kukca, čije su jadno mršave nožice…