Nelikvidnost realnog sektora i visoka likvidnost banaka, koje umjesto da kreditiraju poduzeća, novac drže na računima kod središnje banke, dovode u pitanje funkcioniranje transmisijskih mehanizama, kao i njihovu učinkovitost u provođenju monetarne politike. Kada se gleda unazad četiri, pet godina koliko traje kriza, središnje banke, uključujući i Hrvatsku narodnu banku, oslobodile su značajne iznose novca, koji je preplavio financijski sektor, međutim, nije pronašao put do realnog.

Dva su pogleda na stanje stvari: jedan je rigidniji u smislu da se tumači da nema rasta bez strukturnih reformi, da je potez na fiskalnoj i široj ekonomskoj politici koja bi trebala stvoriti uvjete da dođe strani privatni kapital koji će onda investirati te tako podići BDP i zaposlenost.

Monetarna politika u takvim uvjetima nema što za dodati. Ona je učinila što je imala, stvorila poticajno okruženje za kreditiranje koliko je u njenoj moći, a sve drugo bila bi selektivna i stoga na dugi rok kontraproduktivna politika za koju primjerice HNB ni nema zakonske ovlasti, niti je to dozvoljeno u okviru EU, kako su to nedavno i objasnili u HNB-u. 

Drugi je pogled da bi zapravo trebalo nešto iz korijena mijenjati, dakle, mijenjati i zakonski okvir, te omogućiti središnjoj banci da se više usredotoči na rast i zapošljavanje, da privredu kreditira izravno i tako zaobiđe filter poslovnih banaka, odnosno da ono što se trenutno čini nemogućim pojednostavi do krajnjih granica.

U okviru tog pogleda bolni rezovi odnosno njihova dugoročna isplativost tretiraju se kao utopija izmišljena da bi se teret krize prebacio na najslabije danas, a kako bi sutra bilo bolje tek financijskom sektoru. U suštini prvog pristupa je snažna vjera da selektivnost, dakle intervencija, čini više štete nego koristi, jer je tržište najbolji, najefikasniji mehanizam redistribucije novčanih viškova.

U suštini pak drugog jest uvjerenje da ni slobodno tržište nije posve efikasno jer se interes kapitala ne podudara uvijek sa širim društvenim interesom.

Primjerice, kod nas je od kraja 90-ih do globalne krize bila prisutna snažna kreditna ekspanzija koju su međutim banke prije svega usmjeravale prema privatnoj potrošnji uvozne robe što je izazvalo neravnoteže na tekućem računu bilance plaćanja a usput i snažno povećalo inodug.

Je li dakle takva distribucija osigurala dugoročnu stabilnost? Da HNB nije usporavao uvoz kapitala graničnom obveznom pričuvom koju je tada nametnuo bankama unatoč protivljenju međunarodnih financijskih institucija, stvari bi bile još gore, neravnoteže još veće.

S druge strane, zdrav razum govori da ni snažna državna potrošnja više nema kamo ekspandirati u uvjetima u kojima se sve teže zaduživati, pa treba opet i imovinu prodavati da bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje golemog aparata. 

  Međutim, sve se teže oteti dojmu da nešto ne štima u sustavu koji je postavljen tako da središnje banke odgovaraju za (ne)učinkovitost monetarne transmisije, a ona pak u potpunosti ovisi o procjeni privatnih bankara. Jer, središnje banke vode se postavljenim makroekonomskim ciljevima, dok je privatnim bankarima na prvom mjestu ipak profit.