Europska središnja banka nastavila je s labavljenjem monetarne politike jer je spustila ključnu kamatnu stopu na svega 0,5 posto što je povijesno najniža razina u ne baš dugoj euro-povijesti. Snažnije miješanje monetarne politike u ekonomske tokove nedvojbeno znači da se ona počinje značajnije koristiti kao sredstvo relaksacije pri čemu se daje prostora fiskalnoj da malo predahne.

Nije naravno samo snižavanje kamatnjaka pokazatelj smjera, ključna se kamata tokom krize ionako snižavala nekoliko puta. Zanimljivo je međutim da novo monetarno popuštanje ide ukorak s pozivima EU-čelnika da bi trebalo malo prikočiti s rezovima, kao i to da je guverner ECB-a Mario Draghi ostavio otvorenom mogućnost za dodatne ne baš toliko standardne mjere, pri čemu je najviše odjeknula njegova najava da je spreman i na to da se sadašnja nulta stopa na bankarske depozite kod središnje banke prebaci u negativnu. To bi dakle značilo da ECB, ne samo da bankama ne bi isplaćivao nikakvu kamatu za njihov novac deponiran kod središnje banke, niti bi, kao što je sada slučaj, bio samo neutralni promatrač (nulta stopa), već bi bankama zaračunavao stanovitu naknadu, odnosno negativnu kamatu na iznose tako povučene iz sustava. 

  To je zapravo revolucionarni pomak u ideološkom poimanju monetarne politike u Europi obzirom da su štednja i financijski sustav promatrani kao svetost u koju se ne zadire samo tako. Novac se u recesiji mora tjerati u upotrebu, stara je kejnezijanska mantra, koja ima snažna teorijska uporišta. Bitno je tu reći da logički par štednja/rezovi moraju ustupati mjesto paru potrošnja/rast. Dvije su to suprostavljene paradigme koje eurozona sada iskušava, makar je zakonodavni i institucionalni okvir jasan: nema kreditiranja država niti izravnog kreditiranja tvrtki. Sve se mora činiti zaobilazno, monetarna transmisija mora se vršiti preko banaka, pa je ECB, iako djeluje u tako skučenim zakonskim okvirima, ipak uspio pronaći način kako će bankare privoljeti da kreću u nove investicije i prihvaćaju rizik.

To je zapravo super ideja i za Hrvatsku, odnosno našu središnju banku, koja je tek nedavno spustila stopu na deponirana sredstva banaka kod HNB-a na nultu. Donedavno im je HNB još i plaćao kamatu na to da novac praktički drže neiskorišten. Ako dakle Draghi krene u to, mogla bi se i domaća monetarna vlast možda osokoliti da se malo zamjeri bankama. No, i u eurozoni su sve to zasad samo najave, ali da pogađaju u bit stvari govori reakcija valutnih tržišta – odmah po objavi euro je oslabio prema dolaru, dok su se burze itekako zabrinule za svoje financijske perjanice. Brže-bolje stigla je i ublažena izjava da negativna stopa u kratkom roku nije relevantna opcija. Hoće li dakle Draghi imati snage da još malo iskorači iz uskih euro-monetarnih okvira vidjet će se. 

  Ustvrdio je i da ECB želi poboljšati svoj transmisijski mehanizam jer se ovakav kakav je više reflektira na zemlje sjevera nego juga: prve imaju niske, a druge visoke krajnje kamate, kao da se nalaze u posve odvojenim valutnim područjima. Ta potreba za harmonizacijom i ujednačavanjem na monetarnom polju daje neku nadu da sve ipak nije izgubljeno. Eurozona dviju brzina nije održiva konstrukcija, pa bi je trebalo ujednačiti, ali ne tako da cijenu plaćaju samo najslabiji. To je možda sve jasnije i ECB-u i bruxelleskoj administraciji, koja se previše udaljila od građana pa ta veza prijeti da pukne, kroz prosvjede, nezadovoljstva i opću apatiju u koju je upao Stari kontinent.