Što će sutra, na Međunarodni praznik rada, biti na Trgu bana Jelačića u Zagrebu? Prema najavama organizatora, pet sindikalnih središnjica, bit će to veliki prosvjed protiv Vladine politike, sažet u pokliču: »Mijenjajte smjer ! « Bit će to i dosad najveći sindikalno-građanski prvomajski prosvjed, budući da ga već otvoreno podržavaju i vrh Katoličke crkve, i HDZ kao vodeća oporbena stranka, i udruge branitelja, pa i mnoge među socijalno najaktivnijim udrugama građana. Prema najavama meteorologa i vrijeme će tom velikom prosvjedu ići na ruku, pa organizatori spominju da će se na glavnom trgu u metropoli okupiti i više od 30.000 sindikalnih aktivista i građana, te da će poruke s tog velikog skupa ili prisiliti Milanovićev tim u Banskim dvorima na spomenutu »promjenu smjera«, ili će poravnati teren za prijevremene parlamentarne izbore, na kojima osobito inzistira predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, tempirajući ih za vrijeme »neposredno nakon hrvatskog ulaska u Uniju«, dakle – najkasnije u rujnu. 

  Pod tom promjenom smjera spominju se, međutim, samo gole fraze, od povećavanja konkurentnosti i otvaranja novih radnih mjesta do smanjivanja općeg poreznog opterećenja i općeg podizanja životnog standarda. Ukratko, za potrebe velikog prvomajskog prosvjeda – jedno veliko (već više puta unazad kapitalističkih 17 godina viđeno) ništa. Toj borbenoj ispraznosti – unatoč valjda svima vidljivim temeljnim razlozima hrvatskoga potonuća u gotovo nerješivu, kroničnu gospodarsku depresiju – s druge se strane te iste prvomajske medalje spasa suprotstavljaju podjednako isprazne fraze o »naporima koje Vlada poduzima na završnici puta u EU«, uz »uvjerenje kako će Vlada znati učiniti da bude bolje«. 

   Da ne zaboravimo: Hrvatska je od 1994. u kroničnoj gospodarskoj krizi, zbog toga što je Stabilizacijskim programom iz listopada1993. gotovo preko noći prešla s politike blago podcijenjenog na visoko precijenjeni tečaj, vezujući zatim kunu uz kronično precijenjeni euro. U sjeni te krunske monetarne okolnosti gotovo sve uvozno postalo je jeftinije od domaćeg, pa se i privatizacija državne imovine preobrazila u »pljačku stoljeća«, čije su ekstraprofite pokupile velike europske banke i kompanije, uz pratnju domaćih tajkuna i svemu pripadajuću korupciju. Koristeći izvanredne, jednokratne privatizacijske prihode, kao i jednokratne prihode od prodaje privatnih nekretnina, i država i mnogi građani odali su se višegodišnjoj prekomjernoj potrošnji, pa u nedostatku mjere i zaduživanju. 

  No, za razliku od Karla Marxa, kojemu je još 1848., prilikom pisanja »Komunističkog manifesta«, bilo jasno da je »temeljno pitanje – pitanje vlasništva«, u hrvatskoj javnosti, niti uoči sutrašnjeg »velikog prosvjeda« nitko ne spominje zlokobnu uzročno-posljedičnu vezu između predaje vlasništva nad bankama, nacionalnom štednjom, telekomunikacijama, naftnom industrijom, farmaceutikom, većinom tržišta hrane i robe široke potrošnje, kao i medija, stranim vlasnicima, i te gotovo nerješive depresije. Stoga je u Hrvatskoj i dalje samo spominjenje riječi kao što su nacionalizacija, raskid privatizacijskih ugovora zbog neispunjavanja obveza ili stvaranje nacionalnih, državno-privatnih konzorcija smrtni grijeh, a prodaja svega postojećeg, ili davanje najkvalitetnijih prirodnih i prometnih potencijala u koncesiju strancima na neumjereno duge rokove put u bolji život.