Prije svakih lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora hrvatski političari jednoglasno pozivaju birače da iziđu na birališta, da budu odgovorni građani i izaberu ljude koji će ih predstavljati na državnoj i lokalnim razinama.

 Volja birača pala je, evo, u drugi plan, njihov glas više nije važan kao u danima kad biramo premijera, predsjednika i gradonačelnike. Sad nitko ne govori o festivalu demokracije. Naprotiv, čini se da dubrovački referendum politička elita doživljava kao nužno zlo, da njezini istaknuti pripadnici drže palce da referendum ne uspije, e kako bi o projektu na Srđu mogli odlučivati kako je njima volja. A volja im je, jasno su dali do znanja, izići u susret investitoru, bez obzira sviđa li se to Dubrovčanima ili ne sviđa. Na ovom mjestu nemamo namjeru propitivati projekt na Srđu. On je možda Dubrovniku i Hrvatskoj koristan, kao što to tvrde političari i drugi zagovornici projekta, a možda i ne donosi korist razmjernu prostornom resursu koji će biti zauvijek izgubljen, kao što to tvrde aktivisti udruge Srđ je naš. Argumenti i jedne i druge strane odavno su stavljeni na uvid i javnosti i svatko tko se o projektu na Srđu želio informirati mogao je i još uvijek to može učiniti. Naša nakana je, primijetili ste, upozoriti na nedopustiv odnos visoke i lokalne politike prema prilici da građani izraze svoju volju po pitanju gradnje na Srđu. Ispostavlja se, naime, da festivali demokracije političkoj eliti nisu bitni ako u pitanju nisu njihove glave i pozicije. Politika je učinila sve da iskazivanje demokratske volje važi samo na izborima pa će tako i dubrovački referendum biti uspješan samo ako na njega iziđe više od pedeset posto od ukupnog broja registriranih dubrovačkih birača. Gle čuda, takva odredba nije važila kad je u pitanju bio referendum za ulazak u Europsku uniju, kojem je politika unisono željela uspjeh. Tad je za uspjeh referenduma bilo dovoljno i četrdesetak posto odaziva. 

 Logika nalaže da na ovom mjestu postavimo par pitanja: Čemu ova primjena dvostrukih mjerila? Zašto je za jedan referendum omogućeno da ispadne valjan ako na njega iziđe ispod pedeset posto registriranih birača, dok za drugi referendum to ne važi? Na koncu, nije li demokracija u kvaru ako su izbori za Europski parlament uspješni s dvadesetak posto izišlih birača, dok, primjerice, referendum održan u Fužinama, koji se ticao gradnje vjetroelektrane na Zvirjaku, nije uspio jer je na njega izišlo »samo« 43,9 posto birača? Iz svega navedenog jasno je kao dan da su političari pomalo alergični kad građani izraze želju sami odlučivati o problemima i pitanjima koja se tiču lokalnih zajednica u kojima žive. Političari očito smatraju da znaju bolje i vide dalje od svojih birača, da građani Hrvatske s pravom glasa nisu dovoljno kompetentni da odlučuju o sudbini svojih lokalnih zajednica. Odnos politike prema dubrovačkom referendumu, ponajprije odnos vladajućih na nacionalnoj i lokalnoj, dubrovačkoj razini s punim pravom može se smatrati nakaradnim. Ako im je uistinu stalo do festivala demokracije, vodeći hrvatski političari morali bi poticati građane na referendumsko izjašnjavanje, a ne uvjeravati ih da su referendumi pogubni za razvitak Hrvatske i Dubrovnika, kao što to politika između redaka poručuje. Za hrvatsku demokraciju, usuđujemo se reći, dubrovački referendum puno je važniji od proteklih izbora za Europski parlament. On građane ohrabruje da razmišljaju o svojim lokalnim zajednicama i da aktivno sudjeluju u kreiranju svoje i budućnosti gradova u kojima žive. Građane Dubrovnika stoga pozivamo da u nedjelju iziđu na referendum i glasaju po svojoj savjesti i pameti, za ili protiv.