Otišao je i Ćićo. Bez pozdrava, kao i onaj koji nas je upoznao, Mosor, prošle godine. I sad ti mrči papir, cijedi riječi, dok se ta dvojica negdje zajebavaju na tvoj račun. Ili se Ćićo ipak odlučio za nebeski picigin? 

  Kada je prestao pisati početkom godine, morao sam mnogima kojima je dan počinjao osmijehom zahvaljujući tih njegovih svakodnevnih par riječi, objašnjavati da ga nismo potjerali već je otišao u zasluženu mirovinu. Uostalom, Ćićo je uvijek odlazio sam, a kako je došao u Novi list… 

  – Kume, vidiš kakva su vremena. Gaze nas gazde, a ne smiš pisnut, jer ćeš dobit otkaz. Nego, da se ti i ja dogovorimo. Kad ti nešto ne smiš napisat protiv svoga, a puko bi da ga ne opandrčiš, ti centriraj meni, a onda ću ga ja dočekat iz voleja! I isto tako, kad moj zajebaje, ja ću tebi, pa ga ti onda napucaj u rašlje! 

 Tako smo Ćićo i ja, uz Mosorov blagoslov, dogovorili igru duplog pasa i igrali je do tog 16. veljače 2008. godine kada nije bilo druge nego namjestiti mu loptu na kreč i pustiti ga da osobno probuši mrežu. Tog je dana u našem prilogu Pogled objavljen Ćićin tekst »Split zadnja pošta Dugopolje« pod tom prilikom izmišljenom egidom »Pogled gosta novinara«. Bio je to tekst koji Ćići njegova »Slobodna Dalmacija« nije htjela objaviti, jer je u njemu digao glas protiv njezinog vlasnika koji je redakciju odlučio preseliti u Dugopolje. 

  – Redakciji je misto u Split! Slobodna je zaštitni znak Splita! Ka Ajduk, ka Marjan, ka sveti Duje, ka Teatar… I to se iz Splita ne smi micat! Na najlipji požicjun u gradu vaja stavit redakciju Slobodne, i na tu zgradu triba da dan i noć stoju i svitlu ona najveća slova: Slobodna Dalmacija!, napisao je tada Ćićo na ovim stranicama. 

 I bio je to posljednji i najljepši dupli pas koji smo odigrali. Ćićo nije otišao u Dugopolje, suspendiran je, iz splitskog dnevnika su maknute njegove rubrike. »A meni se iz Slobodne Dalmacije ne gre. To je moja novina, ovo je moj grad.«, zasuzio je, ali karijeru nije završio u nižerazrednom Vratniku, već 1. kolovoza 2008. obukao dres Novog lista. I časno ga nosio do posljednjih riječi »Laku noć, drugovi« objavljenih u novogodišnjem dvobroju. Ćićina zadnja pošta tako je postala Rijeka i u Zvonimirovoj 20a istaknuta je crna zastava žalosti za našim prerano preminulim umirovljenikom Đermanom Senjanovićem koji će danas biti pokopan na Lovrincu, u svome Splitu. U gradu u kojem je rođen 18. siječnja 1949. godine. 

  »Nezaboravna je uloga Ćiće Senjanovića u osnivanju kultnog satiričnog tjednika Feral Tribune«, izjavio je povodom njegove smrti Stjepan Mesić koji ga je izuzetno cijenio. Toliko da bi kao predsjednik RH tradicionalno primanje za novinare na Pantovčaku upriličio debelo nakon što bi Božić i Nova godina prošli, 18. siječnja. Zašto tako kasno pitali smo se, dok Mosor i ja nismo shvatili: da bi Ćićo mogao počastiti prijatelje. 

  Nakon što je sve manje prijatelja u ovoj profesiji koja ih guta nemilice, ne preostaje ništa doli gorak humor i sjećanja. I spoznaja da je u novinarstvu cijeli život tek jedan dugačak dan koji proživimo bez ikakve sigurnosti, osim jedne. Da će te netko od kolega ušpiglirati na stranicu i da će netko dobiti redakcijski zadatak da se oprosti od tebe. 

  Ajme nama.