– Evo nam se, trafikant, Sanda Ham jako uzrujala…

  – Vjerojatno s ozbiljnim razlogom. Sto-posto je netko opet počinio zločin ugroze hrvatskoga jezika ili – što je još gore – hrvatskoga jezikoslovlja. 

  – Blago jeziku kojega ugrožava i sam pokušaj javne rasprave o pravopisu! 

  – Šta se netko drznuo javno raspravljat o Hrvatskom školskom pravopisu Sande Ham, Stjepana Babića i Milana Moguša, čiju je neupitnost potvrdio i bivši ministar znanosti, obrazovanja i šššššššššššporta Dragan Primorac, preporučivši ga za uporabu u školama?! 

  – Kao prvo, nemoj šištat, jer je to nesportski… 

  – Ako je nesportski, onda je samim tim športski. 

  – Ti se to hvataš za onu hrvatski jezikoslovni poklič da »sport valja pobijediti športom«?

  – Jebote, trafikant, pa nećemo valjda po tko zna koji put dangubit raspravljajući o športu i sportu… 

  – Nije to dangubljenje nego javna rasprava! 

  – Sanda Ham misli da su dangubljenje i javna rasprava jedno te isto. 

  – Pa ne raspravljamo o njezinom, Babićevom i Moguševom Šššššškolskom pravopisu… 

  – Prestani šištat! I ostavi se Školskog pravopisa! I nadasve se ne pravi da ne znaš na koju javnu raspravu gospođa Ham misli! 

  – Da nije na ovu o radnoj inačici Hrvatskoga pravopisa koja je nekidan objavljena uz Večernji list? Ne mo’š vjerovat: Večernjak mi se na trafici razgrabio dok si reko »Ham«. Pojma nisam imao da je pučanstvo toliko zainteresirano za pravopisnu problematiku. 

  – Toliko je naše pučanstvo zainteresirano da gospođa Ham to drži nepristojnim. 

  – Šta je nepristojno u tome što su ljudi razgrabili radnu verziju Pravopisa i što je u prva 24 sata od otvaranja javne rasprave web-stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje zabilježeno čak 11 tisuća posjeta? Šta su za gospođu Ham sve to fuj-prostaki? Ili je problem u tome što gospođa možda misli da su ona, Babić i Moguš ultimativni pravopisci naši, te da ne smijemo imat drugih pravopisaca osim tog Svetopisnog Trojstva? 

  – Sad ćeš čut gdje je problem. Kaže, dakle, Sanda Ham: »Što se javne rasprave tiče, posrijedi je postupak koji se najblaže može nazvati nepristojnim – naime, svrstati na istu razinu poznavanja hrvatske pravopisne norme političara, novinara, čistača, trgovca, brucoša matematike, apsolventa filozofije, fakultetskog profesora kroatistike ili akademika jer se od svih očekuje sudioništvo u raspravi, i to tako da stanu u red na kiosku za Večernjak…« 

   – Živio red pred trafikom! 

  – Nije gospođa Ham, ignorante trafikantski, govorila o redu pred trafikom nego o redu na kiosku! Hrvatski se kaže kiosk, a ne trafika! 

  – A tko to kaže? 

  – Kao što si čuo: hrvatska jezikoslovka Sanda Ham. I kao što možda nisi čuo: hrvatski kolumnist Damir Pešorda. 

  – A zašto je kiosk hrvatski, a trafika nehrvatska? 

  – Zato što je trafika talijanizam. 

  – A kiosk je autohtona hrvatska riječ, baš kao i šport? 

  – Opet ti o športu! 

  – Pa moram kad me zajebavaš da je turcizam kiosk hrvatskiji od antihrvatskog talijanizma trafika! 

  – Ma pusti sad, trafikant, i šport i sport, i kiosk i trafiku! Vratimo se Sandi Ham koja je rekla da je javna rasprava o pravopisu najblaže kazano nepristojna »… jer se od svih očekuje sudioništvo u raspravi, i to tako da stanu u red na kiosku za Večernjak da bi došli do svog primjerka pravopisa (ili spremno čekaju 15. travnja da bi jurišali na mrežnu stranicu Instituta), a onda da poslušno pošalju na narečenu adresu svoje mišljenje« i koja je potom mudro zaključila da je to »demokracija na čudan, ulični način«. 

  – Gospođa, znači, misli da je pučanstvo po partijskoj direktivi čekalo u redu pred trafikom i da je sudjelovanje u javnoj raspravi dokaz općenarodnog poslušništva? A kad se već toliko gnuša ulice u raspravama oko pismenosti, zašto to nije rekla u lice onima koji su na ulici tražili zabranu ćiriličnog pisma? 

  – Jebala te ćirilica, trafikant! Raspravljamo o hrvatskom latiničnom pravopisu! 

  – Ne raspravljamo o pravopisu, nego o uvrijeđenosti hrvatske jezikoslovke na hrvatski narod zbog njegove nedopustive zainteresiranosti za hrvatski pravopis. 

  – A zar gospođa Ham nema pravo na svoj stav da »ne može narod odlučivati kako moramo pisati«? 

  – A zašto se ona toliko boji tog naroda? 

  – Zato što misli da će, ako se pravopis prepusti narodu na odlučivanje, u škole ući pravila od kojih će »većina biti nenaučiva« i da ćemo se narodnom voljom »toliko odmaknuti od vlastite pismenosti i od vlastitoga jezika da ga više nećemo razlikovati od srodnih«. 

  – To nju, dakle, svrbi… Boji se, sirota, da će ljudi bit skloniji pravopisu koji više poštuje jezik kojim govore i pišu negoli taj hrvatski jezikoslovni jezik što mu ga uporno ali uzaludno pokušava propisat Sanda Ham. 

  – Zašto misliš da je to što ona radi uzaludno? 

  – Pa zar bard hrvatske lingvistike zvani Bulcsú László još prije dvadeset godina nije kazao i zapisao ono što Sanda Ham pokušava dokazati i propisati tom prezrenom narodu: »Nije nam samo pravopis naj savršeniji na svietu, nego je i jezik. Jezik nam je toliko savršen da ga nitko ne može naučiti, pa ni mi sami.«?! A narod, eto, glup pa ustrajno misli da se jezik kojim piše i govori može naučit…