Kad se vidjelo da je na prve i utoliko povijesne izbore za Europski parlament izašlo jedva 20 posto birača, neki su se ozbiljni strani mediji našli u čudu što »hrvatski entuzijazam za članstvo u EU već počinje blijediti«. Ali pritom, naravno, nisu mogli znati da su, s tim svojim usputnim zaključkom, pogodili u samu bit našeg mentaliteta. Toga mentaliteta o kojem će se u Bruxellesu još mnogo čuti.

   Baš me zanima bi li se s time složili naši socijalni psiholozi i sociolozi, ali to što je u nedjelju 80 posto Hrvata otvoreno poručilo da im se fućka i za EU, i za sastav naše prve EU delegacije, nije zapravo niti neki otklon, ni poremaćaj u odnosu na nas kao takve.

   Jer, mi smo, naprosto, antiprotivan narod. Koji lako i često uvijek ustaje protiv svega, osobito protiv svake promjene. Inertan. To je valjda naš DNK.

   Štoviše, odnos prema stvarima koje su generacije nosile na transparentima, ovdje se u momentu preokrene i te stvari postaju odbojne. Što je danas bilo poželjno, sutra će se proglasiti opasnim. Drvlje i kamenje odjednom počne letjeti na simptom promjena koje se istovremeno na sav glas zazivaju.

   Dakle, tolika pasivnost ovdašnjeg biračkog tijela mogla je tako jako iznenaditi inozemne promatrače samo zato što nas još ne poznaju dovoljno.

   Pa im je teško shvatiti taj bojkot glasanja nakon svih onih dugih desetljeća u kojima je cijela Hrvatska maštala o Zapadu i nakon ovih posljednjih desetak godina kada je trebalo pišati krv da se ispune uvjeti EU.

   Ali to smo mi.

   Svi ovdje stalno proklinju vlasti jer ne dovode velike investicije. Ali u Dubrovniku se upravo priprema protestni referendum protiv izraelskog projekta golfa na Srđu. Kad se ulagač pojavio, više ga neće. I sada žele da se kamenjar ne dira. Pokrenula se lavina i protiv vjetroelektrana u Fužinama jer će se, navodno, upropastiti okoliš. To je podsjetilo na vrijeme prije izgradnje autocesta kada su udruge uglas vikale kako su autoceste užasno zlo jer će uništiti prirodu. Golgotu je ovdje prošla i Ikea od 2008. do danas.

   Pa zar se kod nas ne može graditi tako da se, kao u svim drugim zemljama, pazi na okoliš?

   No javno mnijenje ne želi ni hidroelektrane. Ni marine. Ni promjene u brodogradilištima iako su se njihovi gubici u državnom vlasništvu subvencionirali teškim milijardama. I cijela je javnost godinama tražila da ih se država riješi.

   U tom općem košmaru gledamo i to kako naši ljudi rado prodaju svoje kuće i parcele strancima i ujedno se bune što su stranci već kupili »pola Hrvatske«. Počela je velika galama i protiv privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Kao da je za državu ključno da ima državnu osiguravajuću kuću. I kao da je od HPB-a kao državne banke ikad bilo ikakve koristi. U Hrvatskoj su također sumnjivi svi koji su u nečemu uspjeli iako svi stalno trube da nas mogu izvući samo sposobni. Narodni bijes izazivaju zakoni koji su pogodovali utajivačima poreza, ali kad ih Linić pritisne, onda se to naziva državnom represijom.

   Ljudi traže reforme, ali tako da se njih ne dotiču. Svi su htjeli tržišnu ekonomiju, ali sada traže da propale tvrtke preuzme država. I pored 28 lista za EU, najčešći argument apstinenata je bio da nisu imali za koga glasati.

   Takvi smo. I onda se čudimo što se ne razvijamo. A to je zato.