Sjeća li se još tko, da je jedan od najvažnijih razloga za potpuno državno osamostaljenje Hrvatske iz krajnje raštimane SFRJ bio – ekonomski, iskazan prijelomne 1990. najjezgrovitije u sloganu: »Hrvatski novac u hrvatskom džepu!«?

I tada se – da ne bi bilo naknadnih nesporazuma o sadržaju i smislu tog slogana, koji je narod prihvatio s oduševljenjem – pod hrvatskim novcem mislilo na sveukupnost gospodarskog, financijskog i prirodnog potencijala, a ne samo na »siću« u novčaniku.

Jer, narodu i njegovim vođama je bilo dosta povijesti, tijekom koje su Hrvatsku eksploatirali svi od reda, od Bizanta i Ugara, pa preko Mletaka i Turaka, do Austrije i dviju Jugoslavija. Budimo svoji na svome, odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske – govorio je to u dramatičnim trenucima hrvatskoga potpunog osamostaljivanja prvi predsjednik Republike, dr. Franjo Tuđman. 

  Danas, 20-ak godina poslije i 80-ak dana uoči hrvatskog ulaska u Europsku uniju, gotovo sav bankarski, te većina telekomunikacijskog, farmaceutskog, medijskog, trgovačkog, pomorskog, ribolovnog i sigurnosnog potencijala je pod inozemnim nadzorom, a većina nacionalne štednje u eurima i u bankama u većinskom stranom vlasništvu.

Moglo bi se, dakle, procijeniti da je za samo 20-ak godina vlast potpuno samostalne Hrvatske autonomno prepustila stranim vlasnicima, poduzetnicima i trgovcima znatno veći dio svojeg ukupnog potencijala, nego što je unazad tisuću godina to pošlo za rukom bilo kojem velikom eksploatatoru, od Ugara iz 1102. do Jugoslavije iz 1943. uz upotrebu sile.

Jer, ni rezultati nisu izostali: Hrvatska je već u petoj godini sve teže rješive gospodarske i socijalne depresije, a strani se akteri – nakon što su uzeli svoje – ili povlače iz Hrvatske, ili smanjuju pozajmice, ili odgađaju investicije, ili traže dodatne popuste i povlastice.

Budući da većina hrvatskog novca već neko vrijeme nije u hrvatskom džepu, Hrvatska se kroz to isto neko vrijeme – da bi nadoknađivala kronični manjak fiskalnih prihoda – mora sve intenzivnije zaduživati kod inozemnih banaka ili na međunarodnom tržištu, gdje joj je, iz istih razloga, kreditni rejting već godinu i po na najnižoj razini. 

  Ministar financija Slavko Linić i cjelokupna Porezna uprava krenuli su u spašavanje državnih financija kroz uska, ali jedina vrata: nastoje utjerati što više domaćih poreznih dugova, te smanjiti enormnu nelikvidnost i insolventnost.

Istodobno, nastoje uspostaviti nadzor i nad većinom transakcija, kojima se svaki trag gubi u sve bujnijoj sivoj i crnoj ekonomiji. Zasad u tome uspijevaju, ali nedovoljno, jer je ipak većina opljačkanog ili dužnog državi na skrivenim inozemnim računima, u off-shore (daleko od obale) poreznim rajevima širom Europe i Kariba. Koliko – i koliko od toga utjerivog, pa i sankcionirajućeg? 

   Prema najnovijim procjenama OECD-a, u odnosu na koje su bujnije samo procjene Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara, u mreži poreznih utočišta (od Luksemburga, Lihtenštajna, Gibraltara, Malte, Cipra i Andore, do Kajmanskih i Djevičanskih otoka) sklonjen je kapital u vrijednosti od 40 posto godišnjeg svjetskog proizvoda!

Znači li to da u toj mreži stoji i hrvatska komadina kapitala u protuvrijednosti od 40 posto ovdašnjeg godišnjeg BDP-a, dakle – čak 20 milijardi eura!? Ili je kroz vrijeme od 20-ak godina iscurilo i puno više, što kroz opljačkano i oprano, što kroz kroz propuštenu višegodišnju dobit zbog depresije?