Već izvjesno umorni koliko puta smo u ovih gotovo četvrt stoljeća ponovili taj poklič i viziju Milana Kučana iz 1989. godine, možemo, bez imalo euforije, jučerašnju jednoglasnu ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u Ljubljani, stoički mirno dočekati s »Europa napokon«. 

   Napokon su valjda i posljednji sumnjičavci prestali vjerovati da nas Slovenci neće pripustiti u EU, napokon su valjda poklonici crnih scenarija i teorija zavjera shvatili da Hrvatska nije neželjeno dijete Europe. Napokon valjda jorasi s obje strane granice odlaze u ropotarnicu povijesti, napokon političari mogu pokazati da ne drže fige u džepu, napokon je stiglo vrijeme da ispare magle u glavi i da se ne vidimo guskama. 

   Slovenija i Hrvatska napuštale su Jugoslaviju kao prirodni saveznici, da bi im se rute ubrzo razdvojile te su (pre)često postajali umjetni neprijatelji za unutarnje potrebe svih nacionalističkih politika i vođa s obje strane granice. Piranski zaljev iliti Savudrijska vala umalo da u ribarskim ratovima nisu eskalirali u hladnoratovski Zaljev svinja, a Sv. Gera odnosno Sveti Ilija prijetio je postati Golanskom visoravni. 

   Plus Ljubljanska banka, plus ZERP i još ponešto toga što je svako toliko bivalo pitanje života ili smrti, a što je sada postalo naplavinom na zajedničkoj obali na kojoj smo se opet našli. I na kojoj nam je opet ista zajednička sudbina građenja partnerskih i susjedskih odnosa u obostranom interesu. Ako nije postojala win-win kombinacija, izbjegnuta je i ona »double bind« u kojoj pogriješiš što god izabereš. I Zagreb i Ljubljana napravili su racionalan izbor, a koliko će bliski biti u budućem europskom suživotu ovisit će i koliko ćemo razumijevanja imati jedni za druge i hoćemo li znati što hoćemo. 

  Sada nas ne razdvaja gotovo ništa, poručio je hrvatski premijer Zoran Milanović, dok je njegova slovenska kolegica Alenka Bratušek stavila točku na »i« proteklih nesporazuma ocijenivši jednoglasno povjerenje Hrvatskoj u Državnom zboru dokazom da »Slovenija prihvaća europsku politiku suživota i solidarnosti kao svoju«. 

   Dakako, idilu ne treba očekivati, pogotovo ne preko noći, ali Slovenija i Hrvatska sa svojih 6,5 milijuna stanovnika vjerojatno će uskoro opet morati postati saveznici iz nužde, europskog opstanka radi. Kompatibilno tržište, blizina, međusobno duboko isprepletene veze i nevidljiva granica mogli bi postati razvojni zamašnjak kako bi i jedni i drugi izbjegli grčke, ciparske i ostale horor scenarije što se upravo odvijaju uživo. 

   Zato ne treba žaliti i lamentirati nad prošlošću, tražiti tko je pogriješio više ili manje, propitivati uzroke zašto tek sada opet idemo istom stranom ulice. Uostalom, nitko nije postao Europom odmah, baš kao ni svecem unatoč pokliču »Santo subito«. Hrvatska i Slovenija uspostavile su dijalog koji se više nikada ne smije prekinuti, od 1. srpnja dio su iste obitelji i sve što se u budućnosti bude događalo valja rješavati u skladu s dobrim kućnim odgojem, razgovorom i diplomacijom.